|
Podijeli s prijateljima:
KRATAK OPIS FINALIST PEN-ove I PULITZEROVE NAGRADE
Nicholas Carr, bivši urednik časopisa Harvard Business Review, proslavio se člankom „IT Doesn't Matter“ (2003) pa knjigom Does IT matter? (2004) u kojima je branio tezu da investicije u informatičku tehnologiju daju sve manju stratešku prednost tvrtkama, i da IT (za tvrtke kojima informatika nije središnja djelatnost) postaje sve više stvar infrastrukture a sve manje pitanje kompetitivne prednosti.
Plitko je ove godine ušla u uži izbor Pulitzerove nagrade, kao i Nagrade PEN-a, a kombinacija je najnovijih znanstvenih (prije svega neuroznanstvenih) istraživanja s autorovim osobnim iskustvom pisca, urednika, a sve više i konzultanta i govornika na poslovnim skupovima. Rijetko briljantno napisana (Carr je studirao književnost), pouzdana, to je gorko-slatka knjiga za svakoga.
Bez sumnje, ovo je dosad najuvjerljivije ikad napisano istraživanje intelektualnih i kulturnih posljedica Interneta. Usto što opisuje kako su „instrumenti uma“ stoljećima oblikovali ljudsku misao – od alfabeta preko zemljopisnih karata, tiskarskog stroja, sata te računala – Carr tka fascinantan prikaz nedavnih otkrića u neuroznanosti. Naš se mozak, pokazalo se na temelju povijesnih i znanstvenih dokaza o neuroplastičnosti, mijenja ovisno o tome što doživljavamo. Tehnologije kojima se služimo kad pronalazimo, pohranjujemo i dijelimo informacije doslovno preoblikuju i prekrajaju naše živčane putove.
Dijelom intelektualna povijest, dijelom popularna znanost, dijelom kritika kulture, Plitko pršti nezaboravnim vinjetama – o Friedrichu Nietzscheu kako se hrva sa svojim pisaćim strojem ili Sigmundu Freudu kako secira mozak riba i rakova – pri svemu tome čvrsto se držeći dubokih pitanja o stanju psihe suvremenog čovjeka.
SADRŽAJ iz osmog poglavlja, Crkva Google:
Bilo je to toplo ljetno jutro u Concordu, u Saveznog državi Massachusetts. Godina je bila 1844. a Nathaniel Hawthorne, nadajući se uspješnoj karijeri pisca, sjedio je na malom šumskom proplanku, na osobito spokojnom mjestu koje su u gradu zvali Sanjiva dolina (engl. Sleepy Hollow). Duboko koncentriran, pridavao je pažnju svakom trenutku, pretvarajući se u ono što je Emerson, predvodnik transcendentalističkog pokreta Concorda, osam godina prije nazvao „prozirnim okom“. Hawthorne je vidio, kako će toga dana zabilježiti u svom dnevniku, kako se „sunce nazire kroz sjenu, a sjena se sučeljava sa suncem, oslikavajući tako ono ugodno raspoloženje uma u kojem se prepliću radost i zamišljenost“. Osjetio je lak povjetarac, „najnježniji zamislivi dašak, a ipak duhovno snažan utoliko što se činilo da svojim blagom, eteričnom svježinom prodire kroz glinu vanjštine i odiše samih duhom koji ga dočekuje s blagim uzdrhtalim veseljem.“ U vjetriću je namirisao tračak „mirisa bijelih borova“. Čuo je „otkucavanje seoskog sata“ i „kosce kako u daljini bruse kose“, iako „ti zvuci rada, kad su dovoljno daleko, čak uvećavaju spokoj onoga tko leži na miru, sav u izmaglici vlastitih misli.“
Najednom, prenut je iz sanjarenja:
Ali hej! to je zvižduk lokomotive, – dugi pisak, oštriji od svega, jer prostor samo jedne milje ne može ga sastaviti u sklad. On kazuje priču o užurbanim ljudima, građanima s vruće ceste koji su došli provesti dan na selu, – poslovni ljudi, – ukratko, o ljudima svakog nemira; nije ni čudo što pišti tako žustro, jer unosi bučan svijet usred našeg sanjivog mira.
Knjigu Stroj u vrtu, svoju klasičnu studiju o utjecaju tehnologije na američku kulturu, Leo Marx otvara prepričavajući Hawthorneovo jutro u Sanjivoj dolini. Prava autorova tema je, tvrdi Marx, „krajolik psihe“ a osobito „kontrast među dvama načinima svjesnosti“. Tih šumski proplanak pruža osamljenom misliocu „savršenu zaštitu od ometanja“, štićeni prostor za razmišljanje. Bučan dolazak vlaka, krcatog „užurbanim ljudima“, donosi „psihičku disonancu povezanu s nastupom industrijalizma“. Kontemplativni um preplavljen je mehaničkom žurbom bučnoga svijeta.
Naglasak koji Google i druge internetske tvrtke stavljaju na efikasnost razmjene informacija kao ključa intelektualnog napretka nije ništa novo. Ona je, barem od početka industrijske revolucije, česta tema u intelektualnoj povijesti. Njome se daje snažan i kontinuiran kontrapunkt jednom posve drugačijem gledištu, koje su iznosili američki transcendentalisti, kao raniji engleski romantičari, da istinsko prosvjetljenje dolazi jedino putem kontemplacije i introspekcije. Tenzija tih dviju perspektiva jedna je manifestacija šireg sukoba između, kako kaže Marx, „stroja“ i „vrta“ – industrijskog ideala i pastoralnog ideala – koji je imao tako važnu ulogu u oblikovanju modernog društva.
Kad je se prenese u sferu intelektualnog, industrijski ideal efikasnosti predstavlja, što je Hawthorne razumio, potencijalno smrtnu prijetnju pastoralnom idealu meditativne misli. To ne znači da je promicanje brzog otkrivanja i dohvaćanja informacija loše. Jer nije. Razvoj zaokruženog uma zahtijeva i sposobnost pronalaženja i brzog prepoznavanja širokog spektra informacija, i sposobnost promišljanja bez unaprijed zadanog cilja. Treba postojati i vrijeme za efikasno prikupljanje podataka i vrijeme za neefikasnu kontemplaciju, vrijeme za upravljanje strojem i vrijeme za dokono sjedenje u vrtu. Trebamo raditi i u Googleovom „svijetu brojeva“, ali trebamo se moći i vraćati u Sanjivu dolinu. Danas je problem u tome što gubimo mogućnost postizanja ravnoteže među ta dva znatno drukčija stanja uma. Mentalno, mi smo u neprekidnom kretanju.
RECENZIJE Duhovita, ambiciozna i neizmjerno čitka, Plitko zaista uspijeva opisati čudan, nov, umjetan svijet u kojem danas živimo.
— Dana Gioia, Nacionalna zaklada za umjetnost SAD-a
Predivna i prekrasno ispričana priča – oda jednom tišem, manje frenetičnom vremenu, kad je čitanje bilo više od prelistavanja i pregledavanja, a mišljenje više od pukog deklamiranja.
— San Francisco Chronicle
Upravo sam pročitao [Plitko] u jednom dahu; fasciniran sam, uplašen i tužan.
— Mario Vargas Llosa, El Pais
Knjiga se zove Plitko, a autor je Nicholas Carr.
— Mirjana Krizmanić, Nedjeljom u 2
|
