PORIJEKLO NASILJA

Miočićev roman priča je o razvoju jednog ludila, osobnog ludila kao posljedice onog kolektivnog, društvenog; uopće poretka stvari u svijetu koje surfa na nasilju i od njega potječe. Nije to nasilje ovdje nužno fizičko, već je ono u većoj mjeri pasivno-agresivno, misaono – time još opasnije.
Ako bismo ga htjeli čitati doslovno, mogli bismo ovaj roman shvatiti i kao upozorenje: želiš li ostati zdrave pameti, ne propituj ono izvan sebe samog, bilo da je konstruktor bog, državnik, ratnih, vizionar... Međutim, kada bi život nudio jednostrane poruke i upute o tome kako glatko doživjeti starost, postojanje i dana nam kognicija bili bi promašeni. To nam Miočić i tvrdi: iako ludilo može biti posljedica suočavanja sa svijetom, homo sapiens je promašio puni jedan krug evolucije ukoliko taj isti svijet na njega ne ostavi nikakve posljedice.
Miočić gradi ikonički lik mlade generacije koji iskazuje mudrost, ali je istovremeno tragičan u svom fatalizmu, pa tvrdi: „Ti moraš misliti jer si tako sklopljen, ali zapravo promijeniti ne možeš ništa.“
Ima li išta onda, u „konačnoj konačnici“, smisla? Postoji li u toj cirkularnoj priči ikakva poruka, potvrda da ne vrtimo taj kotač u kavezu uzalud? Miočić nam poručuje da poruka ne zaustavlja potrebu hrčka da trčkara na mjestu, on to jednostavno čini jer je to jače od njega, to je zapisano u čitavoj vrsti, u „konačnoj konačnici“. Čovjek nije, u tom smislu, viša vrsta – svijest i savjest koje čine razliku više su zla kob.
S(a)vjest i odgovornost koju ona donosi, velika su preokupacija protagoniste Maura. Razvoj njegova ludila prati i sama forma romana – koja je slobodna, defabulativna i „strujosvjesna“, i djeluje kao solilokvij u trećem licu, gdje sveznajući narator u funkciji psihoanalitičara na neki način postaje produžena Maurova ruka.