Knjigu Ideja kulture koja, objavljena 2000., ističe političku važnost kulture, ali i potiče njezino vraćanje na pripadajuće mjesto, autor posvećuje Edwardu Saidu. Od njega preuzima protivljenje razumijevanju kulture kao homogene i homogenizirajuće prakse. Nasuprot ovom mitu, Eagleton, pozivajući se na Saidov Culture and Imperialism (1993.) prikazuje kulturu kao bojište. “U Bosni ili Belfastu, za kulturu se još ne može reći da je naprosto ono što ulažemo u kazetofon; nego je ona to za što ubijamo. […] u tim okolnostima, u dobrom i u lošem smislu, ništa ne može biti lažnije od optužbe da je kultura otmjeno udaljena od svakodnevnog života.”
...
Ideja kulture može se, zbog obilja referentne građe i poznate Eagletonove duhovitosti koje ni ovdje ne nedostaje, učiniti ponešto površnom ili pojednostavljujućom. Može se učiniti spornim model zajedničke kulture koji vidi kroz perspektive T. S. Eliota i Raymonda Williamsa, ili mogu zasmetati poneke usputne pretpostavke koje uzima zdravo za gotovo; primjerice - u povijesnom izvodu, spominje romantičarsku protukolonijalističku naklonost prema podjarmljenim “egzotičnim” društvima. No, njegovo spretno žongliranje kroz teorije kulture čini ovu knjigu zanimljivim i korisnim pregledom, ostavljajući razrade pojedinih natuknica, nadajmo se, za neko skorašnje ukoričenje.
(Marina Protrka)
Knjigu Ideja kulture koja, objavljena 2000., ističe političku važnost kulture, ali i potiče njezino vraćanje na pripadajuće mjesto, autor posvećuje Edwardu Saidu. Od njega preuzima protivljenje razumijevanju kulture kao homogene i homogenizirajuće prakse. Nasuprot ovom mitu, Eagleton, pozivajući se na Saidov Culture and Imperialism (1993.) prikazuje kulturu kao bojište. “U Bosni ili Belfastu, za kulturu se još ne može reći da je naprosto ono što ulažemo u kazetofon; nego je ona to za što ubijamo. […] u tim okolnostima, u dobrom i u lošem smislu, ništa ne može biti lažnije od optužbe da je kultura otmjeno udaljena od svakodnevnog života.”
...
Ideja kulture može se, zbog obilja referentne građe i poznate Eagletonove duhovitosti koje ni ovdje ne nedostaje, učiniti ponešto površnom ili pojednostavljujućom. Može se učiniti spornim model zajedničke kulture koji vidi kroz perspektive T. S. Eliota i Raymonda Williamsa, ili mogu zasmetati poneke usputne pretpostavke koje uzima zdravo za gotovo; primjerice - u povijesnom izvodu, spominje romantičarsku protukolonijalističku naklonost prema podjarmljenim “egzotičnim” društvima. No, njegovo spretno žongliranje kroz teorije kulture čini ovu knjigu zanimljivim i korisnim pregledom, ostavljajući razrade pojedinih natuknica, nadajmo se, za neko skorašnje ukoričenje.
(Marina Protrka)
