Vaša Košarica
vaša košarica
je prazna
promijeni valutu u:
| |
naplata
 
Vaš e-mail:


  • knjige možete preuzeti bez troškova poštarine u knjižarama: Zagreb i Rijeka
  • plaćanje omogućeno svim online kreditnim karticama, mPay, on line bankingom
  • na teritoriju Republike Hrvatske moguće plaćanje pri dostavi (troškovi dostave), pouzeću.
  • za narudžbe iznad 500 kn dostava besplatna

Sutra u SuperPonudi






Ponuda dana

 
 
  KONTRAPUNKTI KULTURE  
 
85%
popusta
georg simmel

KONTRAPUNKTI KULTURE

Vaša cijena:
33,00 kn
Redovna cijena: 220,00 kn
Uštedjeli ste: 187,00 kn
Preostalo vrijeme
1 kupljenih
Možete dalje kupovati

Upravo kupljeno ...

 
Podijeli s prijateljima:
Format:21,5
ISBN:
Broj stranica:311
Uvez:tvrdi
Godina izdanja:2001
Izdavač:SUPER VELIKA AKCIJA, ZAGREB

KRATAK OPIS

Uredio Vjeran Katunarić U ovoj su knjizi po prvi put prevedeni na hrvatski jezik radovi Georga Simmela, jednog od najznačajnijih teoretičara filozofije i društvenih znanosti u Njemačkoj na prijelazu u 20. stoljeće. Kultura je ključan pojam njegova djela kojeg je teoretski obrađivao u različitim razdobljima svog stvaralaštva. Odabrani radovi iz njegova opusa u ovom su izdanju razvrstani u pet tematskih cjelina: Kultura stvari i kultura ljudi, Društveni antagonizam i suradnja, Ženska kultura, Kulturne manifestacije društvenog života, Pesimizam i optimizam.


SADRŽAJ

Predgovor urednika I. KULTURA STVARI I KULTURA LJUDI Pojam i tragedija kulture Osobna i predmetna kultura Kriza kulture Konflikt kulture Budućnost naše kulture II. KONKURENCIJA I SURADNJA Sociologija konkurencije Velegradovi i duhovni život Ekskurs o strancu Most i vrata III. ŽENSKA I MUŠKA KULTURA Ženska kultura Žena i moda IV. KULTURNE MANIFESTACIJE DRUŠTVENOG ŽIVOTA Sociologijska estetika Moda Ekskurs o nakitu Ekskurs o pismenoj komunikaciji Avantura Sociologija obroka V. PESIMIZAM I OPTIMIZAM Čovjek kao neprijatelj. Dva fragmenta iz jedne sociologije Prilog teoriji pesimizma Socijalizam i pesimizam Ideja Evrope



RECENZIJE

Lada Čale Feldman, Od kulture do avanture, Zarez, 28. travnja 2002. Svoju je sociologiju Simmel htio udaljiti od «fetiške službe» kojom se znanost autoreproducira izvan «smisla i konteksta spoznajnog razvoja» te je pojmiti kao estetsku tvorbu koja i sama «ima stila» i koja će, poput umjetnosti, osigurati prožimanje između subjektivnosti svojega pripovjedača i objektivnosti svoje gradbene tvari Kontrapunkti kulture, naslov što ga je urednik Vjeran Katunarić odabrao kao krovište niza tekstova kulturološke problematike kojima je Georg Simmel, njemački filozof i sociolog s kraja 19. i prvih desetljeća 20. st., obogatio modernističku misao – uvodeći netipičan ton naizgled nehajnog šetača što vrluda od velegradskog krajolika fundamentalnih socioloških tema do prigrađa socioloških parafernalija – vrlo dobro zaokružuje Simmelovu voljnu nezaokruživost, kako na razini problematike koju osvjetljuje tako i na razini optike kroz koju je prelama i gibljivih formi u koje smješta svoje refleksije. Nejednake dužine, ti eseji koji konfliktnu prirodu svojih sadržaja homologno evociraju kontrapunktalnim karakterom svoje kompozicije, nerijetko nas se doimaju kao tek provizorno okončano narativno tkanje domišljatih uzgrednosti i nesavladivo razgranatih razradbi, kojima kao da je nešto izvan – prilika u kojoj ili za koju je nastalo pojedino izlaganje – diktiralo opseg i strukturu. Kontrapunkt(i) I doista, brojne izvatke te bujne ostavštine, konačno barem jednim dijelom dostupne hrvatskom čitateljstvu u izvrsnom prijevodu Kirila Miladinova, obilježuje njihovo prvotno sricanje za namjene usmenoga izrijeka, zbog čega je Simmel svojedobno stekao zamjetnu popularnost i izvan striktno znanstveničkih, pa i intelektualnih krugova, priskrbivši si, međutim, i mnoge zamjerke da je površan i nesustavan, da luta od jedne do druge popularnoznanstvene prilike, te da krši metodološke ugovore, križajući psihologiju i antropologiju, sociologiju i estetiku, filozofiju i ekonomiju. Kontrapunkt kao muzikološki termin prepletanja i uzajamne nadopune glazbenih tema koje se nadmeću u bitci za svoj udruženi mnogoglasni učinak, ipak uspijevajući disharmonične sklopove upregnuti u neko nenaslućivano jedinstvo, odlika je, kao što rekoh, i ambivalentna Simmelova poimanja divljenja vrijedne veličine, ali i fragmentiranosti i tragičkog otuđenja moderne kulture, no isto je tako i svojstvo obgrliteljskog modusa njegovih spisa: sve teme s kojima se na stranici ovog hrvatskog izdanja susrećemo na neki su drugi, premda srodno ugođeni način usađene i u njegove «slavnije» i ambicioznije spise – Filozofiju novca, Sociologiju i Osnove sociologije, kao i studiju o Ratu i duhovnim odlukama. Utoliko je više od dvadesetak ovdje objavljenih kraćih rasprava izvanredan mamac čitateljima da potaknu buduće, još ambicioznije prevodilačke projekte, kojima ćemo možda i mi popratiti aktualnu obnovu interesa za ovog filozofa, koja ga retroaktivno vidi kao postmodernističkog preteču. Estetički tankoćutna "sociologija" Ono što je Simmelovo vrijeme držalo nedostatkom, danas je vrlina uma svjesna progresivne razdrobljenosti neobujmljive kulturne ponude – koja prema ovom autoru svojim gomilanjem na skladištu tzv. objektivnih tvorbi gnječi i najpožudnije svoje gutače dvostrukom opomenom o nužnosti svojega upijanja, ali i o subjektivnoj nedoraslosti svojih konzumenata njezinoj mahnitoj progresiji. Jednako je prema Simmelu i sa specijalističkim movensom znanstvenih disciplina i novorođenih subdisciplina, među koje se mora smjestiti «sociologija» kakvu je nastojao uspostaviti: estetički tankoćutnu, onakvu koja bi imala okretnosti dijagnosticirati ima li neka kultura «stila», sugerirati kojoj se fenomenološkoj sferi može pridružiti stanje «blaziranosti», zašto konzumacija jela podliježe ritualizmu i konvencijama, je li konkurencija gradbeni ili destruktivni društveni nagon, iz čega «elegancija» crpi svoj društveni rejting… Otkrivši i u samoj znanosti danak neiskorjenjive dvojakosti svojstvene ljudskim tvorbama, sposobnosti naime da se okrenu protiv samog svojeg prvotnog «organskog» impulsa, Simmel je dijagnosticirao boljke intelektualističkih apetita u produkciji tzv. suvišnog znanja. Svoju je sociologiju zato htio udaljiti od «fetiške službe» kojom se znanost autoreproducira izvan «smisla i konteksta spoznajnog razvoja» te je pojmiti kao estetsku tvorbu koja i sama «ima stila» i koja će, poput umjetnosti, osigurati prožimanje između subjektivnosti svojega pripovjedača i objektivnosti svoje gradbene tvari. Umjetnička je djela naime smatrao povlaštenim formalnim zakloništima vječnog života usuprot zastarijevanju kulturnih obrazaca te ih je doživljavao kao lječilišne oaze «tragike kulture», njezine progresivne nesposobnosti da svojom obilatošću potakne svako pojedino ljudsko biće na vlastito stvaralaštvo i stoga nehotične proizvodnje njegove kulturne «patnje». Preobrazio je tako svoj spisateljsko-analitički rad u glazbu riječi i avanturu duha, intelektualno poticajnu duhovnu koketeriju koja ne preže pred metaesejističkim smicalicama tematizacije i avanture i koketerije (esej o potonjoj nažalost je izostao u Katunarićevu izboru) što su dosjetke kakve će kasnije, uza ino, nasljedovati, primjerice, i njegov nastavljač, čikaški sociolog Erwing Goffman, upriličujući svoje «predavanje o predavanju». Kroz medij duše Osnovni jamac bijega od moguće zamke sociologije – njezine tendencije da u mreži svojih racionalističkih metoda ipak pogubi temeljno protuslovlje odnosa između čovjekovih potreba za kultiviranjem kao nužnim preduvjetom razvoja vlastitosti i brojnih kulturnih formi (od braka i obitelji do pravnih, religijskih i profesionalnih institucija) koje stječu svoju samostalnost pa im je on sve to nevažnijom, pukom instrumentalnom zapreminom – Simmel je htio osigurati osobnošću asocijativnih dohvata na rubu privatnosti, puštanjem da «se stvari prelamaju i destiliraju kroz medij duše». Otuda i zamjerena mu kontrapunktalna lelujavost kada su u pitanju stroga razgraničenja teorijskih «ideja» kao «predmetnih sadržaja mišljenja» i «slučajnosti predočavanja» njihovih pojedinačnih primjera, a napose glede prešutnih naputaka o zakonitosti združivanja tih primjera ukoliko izviru iz socijalnih sfera nesumjerljivih domašaja i reperkusija. Neće se tako jednom pojava iz jedne, javne makro-sfere – kulture in toto, razjašnjavati primjerom iz druge, mikroanalitičke perspektive, recimo iz očišta individualne psihologije, analize erotike, odnosa u obitelji, zbog kojeg je postupka vjerojatno i plijenio ženski, oveći dio svojeg auditorija. Ovdje je fokus bio na kulturi, pa je logičan odabir dvaju eseja («Ženska kultura», «Žena i moda») kojim Katunarić u ovoj knjizi zastupa Simmelove stavove o ženi i ženskom emancipacionizmu, no u kontekstu prethodno izdvojenog obilježja autorovih usporedbenih transgresija napomenimo i da se Simmel među prvima pozabavio potapanjem filozofskih koncepata u rodno i kulturalno determinirani okvir (u eseju «Apsolutno i relativno u problemu spolova») kao i odnosom militarizma i tretmana žena u različitim patrijarhalnim sredinama, od Sparte do suvremenih društava. U napisu o ženskoj kulturi koji je ovdje uvršten pionirski je pak istakao i danas teorijski nezaliječen rascjep između obznane «muškog» karaktera kulture i eventualnih šansi da joj žene doprinesu nekim posve specifičnim, dakle muškarcu nedostupnim objektivnim obogaćenjem i pritom ne izgube ništa na svojoj voljno prigrljenoj partikularnosti. Jednako će se tako i svim njegovim drugim postuliranim opozicijama – subjektivnog i objektivnog, pojedinca i grupe, konkurencije i suradnje, života i forme, estetike i svrsishodnosti, prijatelja i neprijatelja, stranca i njegova okružja, avanture i mirnog tijeka svakodnevnog trajanja – priređivati neočekivani hijerarhijski obrtaji, izmještanja i zamjene, gotovo navješćujući dekonstrukcijske podrivačke procedure. No Simmel ih ne poduzima u službi tako radikalnih preokreta kao što je konceptualni pokop zapadne metafizike, radije ih upreže kao pogonsko gorivo socio-estetičke istančanosti koja njeguje nečistoću svojih razdiobi kao svoju najproduktivniju potporu, a uzajamnu povezanost svih segmenata vidi u potencijalu nemalog broja fenomena – recimo, mode – da se uspinju i tonu iz klasnog prizemlja u aristokratske višekatnice i obrnuto, ili da se prostru i tamo gdje bi svojom nazočnošću kontaminirali kakvo sveto tlo: u religioznosti, u znanosti, političkim opcijama, posve remeteći neke na prvi pogled nedodirljive vrijednosne skale, kao što je odnos između slobode i pokoravanja. Potonje se, primjerice, u svakoj modi, dobrovoljnim pristankom svojih adapata, preobrazuje u – poželjno društveno ponašanje. Zapadnjački modernizam Duboko, prema nekima, determiniran i svojim građanskim podrijetlom i ograničenjima svojega doba u kojem da je maha uzeo intelektualistički pesimizam (kojem će i sam taj olako proglašeni pesimist nadmoćno posvetiti nekoliko umnih redaka, stoički ga nazivajući subjektivističkim, u osnovi narcisoidno-razaračkim perceptivnim klatnom što se ćudljivo njiše prema optimizmu kao potpuno «istoj formi shvaćanja svijeta», želji za vladanjem njime, neovisnoj o racionalnim «razlozima»), Simmel je posjedovao i historiografsku svijest o povijesnoj metamorfičnosti kulturnih vrijednosti i etnografsko znanje o različitim podnebljima i kulturama koje su iznjedrile forme o kojima debatira. Međutim, istaknuvši upravo zapadnjački modernizam kao razdoblje koje je induciralo ubrzano trošenje kulturalnih okamina, te koje je ustalo ne toliko protiv neke određene forme, koliko protiv «principa forme» samog, ponajviše je bio zaokupljen intenzivnim mijenama kojima je sam svjedočio. I to ne samo u formama religioznosti, kojima se petrificiranost napušta za volju importiranim religijskim receptima ili natkonfesionalnoj mistici, u filozofiji, koja upoznaje nova strujanja poput američkog pragmatizma, u umjetnosti, gdje ekspresionizam navješćuje avangardističke reorganizacije ako ne i poništenje estetičkih normi, nego i u nevažnim, sociološki bizarnim svakodnevnim navikama. Takvima nam se, naime, može činiti nošenje nakita, te predmetne suigre povanjštenja privlačnim blještavilom i skrivena znanja o autentičnosti rijetkih metala, suigre koju u svojem ekskursu Simmel i opet podmeće pod bifokalnu lupu, privodeći argumente zbog kojih da ljudi nakit «nose za same sebe samo tako što ga nose za druge», želeći i tom dekorativnom, naizgled nesvrhovitom socijalnom značkom proširiti, kako autor zgodno kaže, radioaktivni domet svojega utjecaja. Sociološki je za nekog možda neugledna i, kako je Simmel naziva, «primitivno fiziološka činjenica» zajedničkog uzimanja obroka, jedinstvena, paradoksalna, a ujedno i apsolutno ljudska upravo s obzirom da ono što sami želimo pojesti bezuvjetno moramo – oteti drugome, od primitivna grabljenja iz zajedničke zdjele do ograđivanja svoje porcije zasebnim tanjurom. Sociologijska dimenzija i tu se sljepljuje s estetskom, jer je Simmel pronalazi u nastojanjima da se očitost spomenute fiziologijske okrutnosti zaodjene sve to profinjenijom regulativom fiksiranog mjesta, vremena i ponašanja pri jelu iz kakve je i larpurlartist Wilde crpio programatsku ritualnu negaciju terora «prirode» u svojim salonskim komedijama. No formalizam i navika društvenog ophođenja možda se najbolje kristaliziraju na podlozi svojih psiho-socijalnih oblikovnih otpadnika, kakav je i već spomenuti fenomen «avanture» što ga je iznjedrila moderna labilnost, slučajnost i izmjestivost spona među ljudima, taj exemplum sraštenosti dualizma obveze i slobode koji zapravo prožima sve manifestacije ljudskog, pa joj je avantura samo izoštreni predmet Simmelova estetičkog zora: za razliku od drugih formi kojima prokazuje rastuće sadržajno i svršno ispražnjenje kao klicu koja niče već pri njihovoj uspostavi, potičući njihov gubitak kalorične vitalnosti, «esencija» avanture kao «forme doživljavanja» i nije u nekom sadržaju – putovanju, ispitu hrabrosti ili ljubavnom susretu – nego u «titraju živca» iz samog «srca života» što ga ona omogućuje, upravo u višku élan vitala koji preplavljuje materiju kojom se hrani. Ideal svega života tako nekom gotovo fizikalnom logikom izranja iz dviju oprečnih mogućnosti, investirati se u avanturistički trenutak toliko intenzivno da dostaje za čitav život ili pak njegovati sposobnost da se čitav život nesmanjeno, u svojoj cijelosti i gotovo neprekinuto, doživljuje kao velika avantura. Kada bismo to načelo preselili i u okrilje «znanosti», ne bismo se čudili što je životna energija ovog niza odabranih fragmenata Simmelove kulturologije dotekla, nakon tolikih desetljeća, i za nas. Georg Simmel, Kontrapunkti kulture, s njemačkoga preveo Kiril Miladinov, uredio Vjeran Katunarić; Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.


Dodatna ponuda

 
  RAJA - Ironijski aspekt svakodnevne komunikacije u Bosni i Hercegovini i raja kao strategija života  
 
70%
popusta
Vaša cijena:
44,00 kn
Redovna cijena:
149,00 kn
Uštedjeli ste:
105,00 kn
Preostalo vrijeme
0 kupljenih
Možete dalje kupovati

Dodatna ponuda

 
  PRASKOZOR  
 
81%
popusta
Vaša cijena:
29,00 kn
Redovna cijena:
149,00 kn
Uštedjeli ste:
120,00 kn
Preostalo vrijeme
1 kupljenih
Možete dalje kupovati
Moj račun Pomoć   Strategija | Kontakt | O nama | Troškovi isporuke | Uvjeti prodaje | Zaštita povjerljivih podataka | Izjava o privatnosti | izjava o konverziji | English
© 2001-2019, Superknjižara d.o.o.
Sva prava pridržana

Kako biste mogli pristupiti vašim podacima, promijeniti ih ili nastavili kupovinu, molimo Vas da popunite slijedeće.

Zaboravili ste lozinku?
Nisam registriran i želim se registrirati