BUDDHA - Njegov život, njegovo učenje, njegova zajednica

About the book BUDDHA - Njegov život, njegovo učenje, njegova zajednica

Životno djelo Hermanna Oldenberga (1854 - 1920.) bilo je posvećeno prije svega istraživanju starije povijesti indijske religije. Pored izdavanja tekstova i prijevoda unaprijedio ga je odlučujuće kroz svoja glavna četiri dijela koja, premda nisu pisana po unaprijed promišljenom planu, obuhvaćaju cijelokupnu sliku od sredine drugog do sredine prvog tisučljeća prije naše ere.
Svoje Buddhološke radove Oldenberg je započeo s izdavanjem tekstova i prijevodâ: Dîpavansa 1879., Vinaya Pitaka u pet svezaka 1879. - 83.; Theragâthâ 1883. Uz to je došao i engleski prijevod Vinaya Pitake (tri sveska, 1881-85) u seriji Sacred Books of the East. Usred toga strogo filološkog bavljenja tekstovima nastala je i knjiga Buddha koja ga je jednim udarcem učinila poznatim i izvan užeg kruga stručnjaka. Na području Buddhologije to je djelo dobilo neku vrstu parnjaka tek sa sveskom prijevoda Reden des Buddha ["Buddhini govori"] (1922.), objavljen iz ostavštine nakon njegove smrti.
Značenje koje pripada Oldenbergovu "Buddhi" u povijeti indologije danas se teško može ocijeniti jer najveći dio onoga što je u vijeme njegove pojave bilo novo sada je, upravo posredstvom i ovog djela, već postalo opće priznat osiguran posijed. Starija zapadna indologija crpila je svoje znanje uglavnom iz Sanskrtsking tekstova koji su Buddhu prikazali kao nadljudsko biće ovjenčano spletom legendi. Potom je pažnja sve više usmjeravana na palijsku predaju te su u najstarijim spisima Tipitake (buddhističkog kanona s Ceilona i Stažnje Indije) postali poznati tekstovi u kojima se pojavljuje predaja o Buddhinom životu i nauku koja je bliža hostorijskoj zbilji. S Georgom Turnourom, Viggom Fausböllom i bračnim parom Rhys Davids koji je 1882. osnovao Pâli Text Society, Oldenberg spada u pionire palinske filologije.
{H. V. Glasenapp, iz pogovora}
Osobitu vrijednost ovoj monografiji daju Oldenbergova istraživanja i interpretacije dubinskih veza između ranobuddhističkog modela isposništva i predbuddhističkih "misaonih krugova" (napose brahmanskih); one nam više kroz strukturu - forme mišljenja, oblike egzistencije i drštvene sveze s kojima se javljaju - nego samo kroz sadržaje idejâ, daju uvid u stvarnos razvoja indijske duhovne tradicije mimo dihotomijskih opozicija po modelu ortodoksnog - heretičko koji se iz same indijske prošlosti prenio i na historiju ideja i njezine tumače, kako indijske tako i zapadne.
No objektivnost strukturalnog historijskog pristupa, u kojemu se i obično spekuliranje o apsolutu prikazuje kao vid i presjek specifičnog konteksta, kao konkretna forma života lokalnih ljudskih zajednica, nije slobodna od cijene paradoksa: objektivnost analize na indijskom terenu postignuta je po cijenu zastarjeli i danas svakako nazadnih evropocentričkih opservacija o "mekušnoj biti" i "mračnoj fantaziji" Indijca nasuprot "čvrstini i odlučnosti", "vedrini duha", "jasnoči i određenosti misli" Grka i Germana. Doista, bredodžbe o egzotičnom "Istočnjaku", okrenutog u samoga sebe, danas su i sâme egzotične; one svjedoče o duboko ideološkoj naravi evropocentričkog stava velikog broja aktera evropskih humanističkih znanosti s kraja kolonijalnog doba (uključujući i jednog Husserla). No, u slučaju tako zaslužnog filologa i historičara poput Oldenberga, ta ideološka ograničenja fascinantna su upravo s obzirom na spoznajne domete njegovih istraživanja u historiji indijskih književnosti, filozofskih i religiskih ideja. Utoliko, ona predstavljaju nesvakidašnji kuriozum i izazov za suvramenog čitaoca, osobito mlađeg, koji se danas ponegdje eksplicitno i programski odgaja za globalnu političku korektnost u humanističkim akademskim disciplinama, koji se potiče da studira istočne tradicije i kad ne postaje orijentalist.
[B. Mikulić, iz predgovora]