DNEVNIK (Dnevnik utopljenice N. N. - 151/8-98.)

About the book DNEVNIK (Dnevnik utopljenice N. N. - 151/8-98.)

Zamišljao sam kako je to bilo nekad dok još lusteri s jednoličnom i dosadnom električnom rasvjetom nisu razbili magiju veličanstvenih mozaika, i dok su prvo uljanice, a kasnije i svijeće svojom titravom igrom na promajnom povjetarcu činile da slike na mozaicima ožive, da se sveci pokrenu, da im zaigraju crte lica, da se nebo uskomeša, da anđeli polete, da se ostvari navješteno...
Kažu kako su pravi majstori mozaika pažljivim slaganjem i namještanjem, neprimjetnim izdizanjem i usmjeravanjem kockica prema izvorima svjetla, mogli točno predvidjeti te pokrete koji su ljudima srednjovjekovlja trebali ulijevati strahopoštovanje i dodatno ih time učvrstiti u vjeri. Kasniji su restauratori i svi oni koji su uređivali unutrašnjost ove bogomolje, zanemarili te efekte, nije stoga ni čudno što je svećenstvo moralo posegnuti za drugim sredstvima učvršćivanja vjere i stvaranja strahopoštovanja.
Sumorna atmosfera polumračnog prostora, dima, mirisa, riječi, jeke i vjetra davala je blještavilu mozaika dodatnu oživljenu notu, skoro da bismo mogli reći kako su ondašnji vjernici prisustvovali nekakvoj skoro pa pra-kino-predstavi u kojoj je njihov strah predstavljao djelatnog aktera drame koja se ponavljala i ponavljala...
Vjetar koji je puhao prema meni, nosio je i pojačavao dječje glasove preko malenog zaljeva... Leti, leti... Te dvije riječi bubnjale su u mojoj glavi sve jače i jače i kao da su bile smiješane po recepturi onih poznatih madeleine kolačića, iz razbijenog su pamćenja počela teći sjećanja na događaj od prije nekoliko godina, događaj koji izgleda nikako nije htio biti zaboravljen i koji kao da je uvijek nekom novom silom tražio od mene da mu podam lik, oblik ili bilo koju formu. Tražio je da ga stavim na papir, kao da je papir nekakav super-element koji osigurava vječnost i koji daje mogućnost da se umakne zaboravu.
Nekad sam davno studirao književnost i vjerojatno bih pisao i sigurnije, češće i čvršće, da nisam zarana upoznao mnoge spisateljske vrhunce i provalije. Uvijek sam se bio plašio svrstavanja na bilo koje od tih mjesta. Ili, još gore, možda sam se plašio ne biti ni na jednom od njih. Ali u meni su sve veći narastali obrisi prošlih događaja i njihovo je tavorenje u meni Čekalo neki poticaj ne bih li tu priču poput neke prenosive i zarazne boleštine raširio i na druge...