HAKERSKA ETIKA i duh informacijskog doba

About the book HAKERSKA ETIKA i duh informacijskog doba

U ovih godinu dana, otkad je objavljena, Hakerska etika je doživjela šesnaest svjetskih izdanja i salve pohvala analitičara novih tehnologija.
Nakon protestantskih radnika koji su na svojim plećima iznijeli rani kapitalizam, na scenu stupaju hakeri, ne kriminalci nego ljudi koji se pasionirano bave onime što vole. U ovoj snažnoj, čitkoj i zabavnoj knjizi Himanen ističe njihovu možda najveću zaslugu: i ne znajući, hakeri nisu stvorili samo vrhunsku tehnologiju (Linux) kojom danas pokreću Internet – nego i novu radnu i životnu etiku.

Pekka Himanen rođen je 1973. godine. Disertacijom iz filozofije u dvadesetoj je godini postao najmlađi doktor znanosti u Finskoj. Danas predaje filozofiju na Sveučilištu Berkeley (SAD), a kao gostujući profesor i na drugim najpoznatijim akademskim i neakademskim ustanovama u svijetu. Osim Hakerske etike, s Manuelom Castellsom nedavno je objavio i knjigu The Information Society and the Welfare State – The Finnish Model.

Hakerska etika jedna je od najznačajnijih političkih ideja i vrijednosnih sustava u povijesti. Hakeri su ratnici, istraživači, gerilci i radosni pustolovi digitalnog doba, istinski arhitekti nove ekonomije. Iako ih prikazuju kao čudovišta i često pogrešno shvaćaju, hakeri mijenjaju svijet. U ovoj knjizi, bitnom štivu za svakoga tko želi živjeti, raditi ili poslovati u dvadeset i prvom stoljeću, Pekka Himanen objašnjava kako i zašto.

—Jon Katz, kolumnist Slashdot.org i autor knjige Geeks: How Two Lost Boys Rode the Internet Out od Idaho

Napokon imamo knjigu o etici pravih hakera... ne zločinaca i vandala koje tisak danas naziva hakerima, nego idealističkih pionira čija etika otvorenosti, uključivanja i suradnje polaže kamen temeljac naše nove ekonomije.

—Danny Hillis, Long Now Foundation

[Himanenov] prikaz ključnih sastavnica hakerske etike ...zaokružen je i informativan kao nijedan dosad.

—New York Times

Teorija hakerske kulture Pekke Himanena kao duha informacionalizma fundamentalni je doseg u otkrivanju svijeta koji nastaje u ovoj neizvjesnoj zori trećeg milenija.

—Manuel Castells, iz Epiloga

Hakerska etika je briljantna... Ova knjižica razbija mit, da za važne stvari trebaju kruti i staromodni oblici organizacije ili ropska odanost poslu. Upravo suprotno – suvremenim i povijesnim primjerima Himanen pokazuje da je na djelu obrat radnog procesa... Ova će se knjiga čitati, iščitavati i posuđivati prijateljima...

—Slashdot.org

Kada kažemo haker, olako taj pojam povezujemo sa računalnim kriminalcima. Istina je posve suprotna. Naziv haker skovan je koncem 60-tih godina prošloga stoljeća od pripadnika pasioniranih programera sa MIT-a, koji su sami sebe željeli nazvati nekim određenim imenom. Da te izuzetne ljude ne bismo pobrkali sa piscima virusa i uljezima, koji se neovlašteno uvlače u informacijske sustave, hakeri su ih prozvali krekerima. No, hakeri nisu nužno pisci računalnih programa. Dapače, haker je u osnovi stručnjak ili entuzijast bilo koje vrste. Ako je tomu tako, što je onda hakerska etika? To je naziv za jedan općenito pasioniran odnos prema radu koji se razvija u našem informacijskom dobu. I eto teme za izuzetno čitljivu knjigu pod naslovom Hakerska etika i duh informacijskog doba, koju je napisao najmlađi finski doktor znanosti Pekka Himanen rođen 1973. godine. Iako je original objavljen još 2001. godine, a kod nas se naslov pojavio godinu dana kasnije u izdanju kuće Jesenski i Turk, za ovakvu knjigu nikada nije kasno. Naprotiv, ona se danas čini aktualnija nego ikada prije. Ona nas podsjeća i uči da je u informacijskom dobu od znanstvenih spoznaja još važniji otvoreni akademski model koji te spoznaje omogućuje. Predgovor ovoj knjizi napisao je Linus Torvalds (tvorac jednog od najpoznatijih hakerskih djela današnjice - operacijskog sustava Linux), a epilog je djelo Manuela Castellsa, najznačajnijeg istraživača našega Informacijskog doba. Uzmemo li i to u obzir, bez sumnje možemo utvrditi kako je riječ o značajnom djelu koje jednostavno morate pročitati, čitati iznova i posuđivati prijateljima. Nakon čitanja, možda ćete otkriti kako ste i vi pasionirani haker u svom poslu te kako i ne znajući njegujete Hakersku etiku.

— Domagoj Juričić, MeritorMedia

Tko su hakeri? »Radosni pustolovi digitalnoga doba«, idealistički pioniri čiji aktivizam počiva na etici otvorenosti ili pak zločinci i vandali kojih se prisjetite svaki put kad vam virus učini štetu na računalu? Autor ove knjige zastupa prvu tezu, razlikujući hakere od krekera, odnosno dobre od loših momaka. Sam izraz nastao je još u šezdesetim godinama prošloga stoljeća, a danas se pod tim nazivom uopćeno nazivaju svi ljubitelji ideologije slobodnoga softvera, koji sklonost slobodnom protoku informacija iskazuju kompjutorskim entuzijazmom i kreativnošću. Jer, prema njima, upravo je kreativnost ono što ih razlikuje od ropske radne snage koja šljaka za moćnoga mogula Billa Gatesa. Pekka Hakinen profesor je na Berkleyju, a postao je najmlađi doktor znanosti u Finskoj. U ovoj se knjizi ne bavi tehničkim stranama informacijske tehnologije, nego ga prije svega zanimaju mehanizmi tzv. hakerske etike, kao i njezin društveni i povijesni kontekst. Tu se može naći svašta, od Himanenovih interpretacija Platona do etike računala i Linusova zakona u predgovoru kojeg je napisao Linus Torvalds, poznati tvorac operacijskoga sustava Linux. Autorova je glavna teza otprilike ova: hakerska radna etika potpuno je suprotna vladajućoj i do danas neosporenoj etici protestantizma, u kojoj je sve zasnovano na novcu i radu. U čuvenom programatskom spisu Protestantska etika i duh kapitalizma Max Weber ustoličio je etiku rada koji je sam sebi dostatan i u socijalnom je smislu temelj društvene prihvaćenosti. Protestantska etika moralni je imperativ na kojem počiva cjelokupna kapitalistička privreda, a čovjeka pretvara u biće u potpunosti usredotočeno na rad, novac i zaradu. Tome se, smatra Himanen, suprotstavlja etika hakera koji rad prije svega vide kao igru, a ne biblijski izvor bola i muke; pokretačka im snaga nije novac, nego slobodna razmjena; najvažnijim izvorom produktivnosti smatraju kreativnost, a ne ispunjavanje zadanih obveza u fiksnom radnom vremenu. Naposljetku, društvenu hijerarhiju zamjenjuju nekom vrstom komuni(tari)zma. Hakerski advokat Himanen nedvosmisleno ustaje u obranu hakera. Pokušava ih predstaviti kao kreativne zanesenjake koji uvode posve drukčiju socijalnu paradigmu i drugi tip radne etike; nipošto ih ne treba zamjenjivati za krekere (crackers), čiji je osnovni motiv dokazati znanje i umijeće provalom na nečiji server ili izmišljanjem i slanjem virusa. Autor stoga često uvodi bipolarne strukture ne bi li historijski i strukturalno predočio razliku ta dva modela. Tako za podjelu na otvoreni i zatvoreni model rabi antičku i renesansnu opreku između akademije i samostana. Akademija (poput one Platonove) otvoren je sustav u kojem postoji slobodna i ničim sputavana razmjena ideja (model open codea). Samostan je hijerarhijski ustrojena cjelina u kojoj vlada načelo autoriteta: poglavar ili učitelj (danas šef u uredu ili vlasnik tvrtke) zahtijeva bespogovorno izvršavanje zadaća i ropsku odanost poslu. Možda je autor i pretjerao vidjevši u hakerskoj etici bitno drukčiji model rada od onoga koji danas cijeli svijet naziva kapitalizmom. Sve to znali smo i prije: ekipa koja se koristi Linuxom i ima futrolu za mobitel u obliku simpatična pingvina nije onaj tip ljudi koji je spreman raditi u nekom programerskom uredu u kojem je sve zadano i nema nikakvih mogućnosti za kreativnost. Obrat radnoga procesa Informatička alternativa — ljudi koji ne pristaju raditi za velike kompanije, ne piju Coca-Colu i protivnici su ekonomske globalizacije — postoji već dulje vrijeme i svakako zastupa drukčiji svjetonazor od, recimo, zaposlenika u Microsoftu, Nikeu ili McDonaldsu. I sve ih više ima. »Obrat radnoga procesa« o kojemu govori mladi Finac ne možemo shvatiti kao korjenit i radikalan rez s fetišizmom rada koji odlikuje američku i europsku kulturu još od vremena Karla Marxa i Henryja Forda. Ali u kontekstu teorije hakerske kulture kao duha informacionalizma, ovakva je teorijska studija nedvojbeno zanimljivo istraživanje, pokazujući da je — barem za neke — drukčiji svijet ipak moguć.

— Tonči Valentić, Vijenac