HODANJA, ČEŽNJE - Berlinsko-zagrebački dnevnik 1970-1977.

About the book HODANJA, ČEŽNJE - Berlinsko-zagrebački dnevnik 1970-1977.

Benno Meyer-Wehlack (Szczecin 1928. – Berlin 2014) jedan je od najuglednijih njemačkih pisaca svoje generacije. Od ranih pedesetih objavio je 12 knjiga pjesama, proze i eseja, napisao 25 radiodrama i 11 scenarija, a počevši od davne 1954. pa sve do 1995. vodio je dnevnik, čiji je sadržaj djelomice već otprije poznat hrvatskim čitateljima iz njegove knjige Zagrebačke bilježnice 1967 – 1987. Njegov dnevnik postaje izravno interesantan hrvatskoj kulturi od 1967. godine kada prvi put sa svojom suprugom, književnicom Irenom Vrkljan – koju je upoznao godinu dana prije kao njen mentor na berlinskoj Akademiji za film i televiziju – dolazi u Zagreb, upoznaje ovdašnje ljude, običaje, povijest i kulturu, i otada u formi dnevničkih bilježaka opisuje svoje učestale boravke u Zagrebu i Hrvatskoj (posebice na otocima) tijekom gotovo trideset godina, te tako za sobom ostavlja vjerojatno najznačajniji zapis o hrvatsko-njemačkim književnim vezama tog razdoblja. U njegovim zapisima defiliraju mnogi berlinski i zagrebački prijatelji, susjedi s kojima dijeli svakodnevicu, mnogi neznani koje je tek pogledom usputno registrirao, ali i poznati umjetnici poput – spomenimo samo zagrebačke – Miljenka Stančića, Zvonimira Bajsića, Zlatka Boureka, Angela Miladinova… prema kojima gradi topao odnos pun naklonosti. Autor hoda ulicama i trgovima kao strasni promatrač. Korak po korak i riječ po riječ, impresionističkim potezima, zahvatom sličnim fotografskom, detaljistički, dnevno ispisuje intimne, suzdržane zabilješke u kojima se dodiruju realnost i čežnje. Nisu to zapisi novinarski, ne govori on o realitetu kao što to čini politika (premda ga politika interesira), nego svoja zapažanja uzdiže do razine lirskog putopisa. U dnevničkim zapisima Benna Meyer-Wehlacka provijava osobit tip meditativnosti, piscu je najviše do osjećaja, atmosfere, a posebno ga oduševljava sve vezano uz rubna područja (grada, književnosti, umjetnosti…) i figure autsajdera, zanemarenih (posebice naših gastarbajtera u Zapadnom Berlinu, od kojih su dvjema obiteljima Irena i on stalno bili na usluzi). Berlinsko-zagrebački dnevnik Benna Meyer-Wehlacka, koji obuhvaća razdoblje od 1970. do 1977, divno je svjedočanstvo o tome kako izgledamo u očima stranca kojem je simpatija prema Zagrebu i Hrvatskoj postala njegova vlastita sudbina. Njegovo senzibilno oko bilježi ono što mi sami ne primjećujemo, on nam pruža ogledalo da se u njemu vidimo kako izgledamo: naš misaoni obzor, naša kultura, posebice naša likovna i književna scena.