INTENCIJE U ARHITEKTURI

About the book INTENCIJE U ARHITEKTURI

Ova je studija izrasla iz konkretnih problema na koje nailazi arhitekt u svojoj struci. Ne mislimo u prvom redu na tehničke poteškoće koje treba svladati u vezi s graditeljskim zadatkom, već prije imamo na umu problem definiranja zadatka i odlučivanja o tome je li neko planirano ili dovršeno rješenje zadovoljavajuće. U oba slučaja moramo uzeti u obzir „praktične" i „umjetničke" potrebe kako arhitekta tako i društva i pojedinačnog naručitelja. Danas nam nedostaje stvarna osnova za taj postupak a posljedica toga je prilično obeshrabrujuća „rasprava" u kojoj među sudionicima vlada nesporazum, pa oni ne pronalaze plodonosni i uzajamno korisni pristup problemu. Drugim riječima, nedostaje nam zadovoljavajuća teorija arhitekture. U naše je doba većina zvanja, pod neprestanim pritiskom novih zahtjeva, bila prisiljena razviti sveobuhvatne teorijske „instrumente". Međutim, naša arhitektonska rješenja još su uvijek rezultat manje-više slučajnih improvizacija. Arhitekti se nisu pokazali voljnima izraditi teorijsku bazu za svoje područje, najviše zbog predrasude da teorija ubija kreativnu sposobnost. U ovoj studiji pokušat ćemo dokazati da je to stajalište pogrešno.
Za razliku od naših praktičnih problema koji su barem donekle raščlanjeni, arhitekturu opterećuju prilično veliki „okolinski" problemi koji nisu do sada nipošto na odgovarajući način istraženi. Stoga sam od početka preuzeo zadatak da raspravim „psihološko ishodište arhitekture". Tijekom rada postalo mi je, međutim, jasno da se taj vid ne može nikako odvajati od praktične strane tog pitanja te da arhitekturu, kao problem i kao gotova rješenja, treba razmatrati kao cjelinu unutar koje su pojedini dijelovi uzajamno ovisni.

Stoga je ova studija prerasla u pokušaj sređenog pregleda svih „dimenzija" za koje se može pretpostaviti da tvore arhitektonsko djelo. Studija ima za cilj sveopću zakonitost, a svako arhitektonsko rješenje može se smatrati posebnim slučajem nastalim u krilu teorije. Drugim riječima, pokušavam unijeti red u skup ciljeva i sredstava koji su obuhvaćeni pojmom „arhitekture". Stoga studija donosi obrise konceptualnog plana koji se može koristiti za analizu graditeljskih zadataka kao i dovršenih djela; a obraćam se kako aktivnom arhitektu tako i povjesničaru arhitekture. Moram naglasiti da mi svrha nije rješavati probleme. Ova studija nije ni „priručnik" arhitekture ni povijesni pregled. Namjera joj je organiziranje građe kako bi se dobila zajednička osnova za suradnju u rješavanju problema. Zato je studija u pravom smislu riječi teorijska.

Teorija bi nam trebala otvoriti oči na obilje mogućnosti, a ne podržavati gotova pravila! obrasce.Kako bi nam omogućila da uočimo veze između teorije i naših konkretnih problema u praksi, studija započinje kratkim prikazom sadašnje situacije u arhitekturi a završava „perspektivom" mogućih primjena teorije u budućnosti. Ti dijelovi studije (I. i IV.) ne pretendiraju da budu iscrpni niti da „objasne" sadašnju situaciju. Njihova je svrha da pruže širi okvir za samu studiju. Samo u trećem poglavlju, koje se bavi teorijom u užem smislu, pokušao sam donijeti sveobuhvatniji prikaz. Prirodno je da se zbog širine problema radi tek o „kosturu" koji treba popunjavati tijekom budućih, detaljnijih istraživanja. Drugi je dio rezultat nužnosti primjene znanstvenih metoda i zasnivanja arhitektonske teorije na obavijestima iz drugih područja. Stoga su prikazane metodološke, psihološke, sociološke i semiotičke informacije koje bi, prema mome mišljenju, trebale spadati u opći obrazovni temelj svakog arhitekta ili povjesničara arhitekture. Bilo je prikladno odvojiti te teme od teorije uz užem smislu, kako bi ona bila što jasnija. Svi su komentari i citati skupljeni u bilješkama. Prilično su brojne, ali jedino je na taj način glavni tekst mogao poprimiti koherentan i jasan oblik.

Teorija je proizašla iz mog poznavanja arhitekture, to jest iz ograničenog znanja o ograničenom broju primjera. Stoga ovu teoriju treba ispitivati i usavršavati primjenjujući j£ na najveći mogući broj konkretnih slučajeva. To „sukcesivno približavanje" je neophodno ako želimo pronaći zadovoljavajući teorijski instrument. Vjerujem da sam ustvrdio polazište te ću, ako budem imao prigode, nastaviti istraživanje opsežnim propitivanjem stare i suvremene arhitekture.