JAVNE TAJNE

About the book JAVNE TAJNE

Zašto nas iznenadi kad saznamo da su i drugi ljudi, a ne samo mi, sposobni lagati?
Kompleksnost stvari - stvari unutar stvari - čini se jednostavno beskrajnom.
Ništa nije lako, ništa nije jednostavno.
To je samo život. Ne možeš pobijediti život.

(Alice Munro)


"Obojala sam zidove svoje knjižare jarko, svijetložuto. Žuto je znak intelektualne znatiželje. Netko mi je to valjda rekao. Otvorila sam knjižaru u ožujku 1964. Bilo je to u Victoriji, u Britanskoj Kolumbiji.

Sjedila sam ondje za pultom, s onim što nudim izloženim iza sebe. Agenti izdavača savjetovali su mi da držim knjige o psima i konjima, o jedrenju i vrtlarenju, knjige o pticama i cvijeću – rekli su mi da će u Victoriji samo to imati prođu. Nisam poslušala savjet, nego sam naručila romane i poeziju i knjige o sufizmu, teoriji relativnosti i linearu B. A te sam knjige, kad su stigle, složila tako da se politička znanost pretapa u filozofiju, a filozofija u religiju bez naglih prijelaza, da su sukladni pjesnici smješteni zajedno, u rasporedu polica koji – vjerovala sam – odražava više-manje prirodno tumaranje misli pa će posjetiteljima neprestano otkrivati nova i zaboravljena blaga. Uložila sam sav taj trud, i što sad? Sad sam čekala i osjećala se kao žena koja se dotjerala za bal od glave do pete, možda čak izvadila nakit iz zalagaonice ili obiteljskog trezora, a onda shvatila kako je posrijedi tek nekoliko susjeda i partija karata. Samo mesna štruca i pire-krumpir u kuhinji, i čaša pjenušava ružičastog vina.

U knjižaru često nitko nije ulazio nekoliko sati zaredom, a kad bi netko i ušao, obično je pitao za neku knjigu koju je pamtio iz vjeronaučne knjižnice ili s bakinih polica ili ju je prije dvadeset godina zaboravio u nekom hotelu u inozemstvu. Naslova se obično nisu sjećali, ali ispričali bi mi o čemu se radi. Radi se o curici koja ide s ocem u Australiju gdje su naslijedili rudnik zlata. Radi se o ženi koja je rodila na Aljasci, sasvim sama. Radi se o utrci između jednog od starih klipera i prvog parobroda, još tamo tisuću osamsto četrdeset i neke.

A dobro onda. Samo mi je palo na pamet da bih mogao pitati."

(ulomak iz priče "Albanska virđina")