KAKO STE?

About the book KAKO STE?

O knjizi:

Što zapravo znamo o drugima? Što znači živjeti s psihičkom bolesti, koje sve prepreke mora nadići romsko dijete da bi se školovalo, što prolazi kroz glavu osobi kojoj je čitavo tijelo nepomično, kako preživljavaju obitelji s teškom stigmom nepoželjne nacionalnosti, s kakvim strahovima se bude mlade žene ugnjetavane zbog toga što vole žene, kako izgleda običan dan u životu slijepe osobe? I što ih međusobno povezuje?
Nagrađivana novinarka Barbara Matejčić u zbirci narativno-novinarskih priča uranja u ljudske strahove, poniženja, nepravde, gubitke, ali i ponos i nesalomljivost te nam pruža priliku da nam životi drugih, onih koji žuljaju hrvatsko društvo, budu malo manje nepoznanice. A samo je jedan način da autorica zgrabi čitatelja i odvuče ga iz zone komfora duboko u živote ljudi koji nisu odabrali okolnosti koje su ih obilježile: taj se način zove narativno novinarstvo. Jezik dobre književnosti upotrijebljen za nešto što se zaista dogodilo. To je vrsta novinarstva koje posuđuje sredstva izraza od književnosti, ali ne prelazi granicu fikcije. U njemu "tko" postaje lik u priči, "gdje" – scenografija, "kada" – protok vremena, "što" postaje zaplet, a "kako" i "zašto" – proces kojim saznajemo kompleksne stvari o drugima i sebi.
Šest novih, neobjavljivanih novinarskih priča (s iznimkom "Živila pička" koje su prethodno izašle u književnom časopisu "Sarajevske sveske") pružaju dubinski uvid u tamnu stranu Hrvatske, ispisujući intimističke portrete svakodnevice "drugačijih", poniženih,  obespravljenih -  takozvanih građana drugog reda.  "Kolovoz u Šarić Strugi" odvija se u iščekivanju fešte za Veliku Gospu, najvažnijeg društvenog događaja u malom selu na jugu Hrvatske gdje živi četrdesetogodišnjakinja koja je u prometnoj nesreći ostala nepokretna od vrata naniže. "Jedna od sto" autentična je dnevnička kronika posljednjih devet godina bolesti Zagrepčanke koja od 18 godine ima dijagnozu shizofrenije. "Petica iz zadnje klupe" prati romsku tinejdžericu koja se uz pomoć obrazovanja pokušava izvući iz segregiranog geta u kojem se rodila. U "Običnom danu u Branimirovom životu" ispisana su 24 sata onako kako ih čuje muškarac kojem je sa 17 godina nasljedna bolest, za koju nije znao da je ima, uništila vid. "Osječka obitelj Lovrić" povijest je agonije obitelji čiji je suprug i otac kao civil srpske nacionalnosti ubijen u Osijeku 1991. "Živila pička" višeglasna je priča o skupini lezbijki iz Splita koje pokušavaju živjeti slobodno, a onda ih u rano jutro napadnu mladi muškarci na plaži Bačvice.

Iz knjige, autorica:

Što zapravo znamo o drugima? Iz tog je pitanja proizašla ova knjiga. Iz želje da zađem u svakodnevicu ljudi koje prethodno nisam poznavala, posebno onih o kojima često imamo već uobličene, zakržljale predodžbe. (…) No, ljudi portretirani u ovih šest priča nisu predstavnici "svojih skupina", oni ne progovaraju u ime drugih s kojima dijele karakteristiku kojom su znatno obilježeni, već samo u svoje vlastito, jer je to jedino i moguće. Iako su naizgled sasvim različiti – i po tome kako i gdje žive, i po tome što ih je snašlo i kako se s tim nose – ono što ih međusobno spaja jesu predrasude, osuđivanja, nepravde, društvene i institucionalne barijere u koje se zabijaju. Bez obzira o kojoj se osnovi radi – fizičkim ili psihičkim teškoćama, rasi, etničkoj pripadnosti, seksualnoj orijentaciji  – predrasude u svojoj pozadini uvijek imaju isti pokretač: neznanje koje nadomještamo mentalnim okaminama.

Čak i kada bismo htjeli, nemamo svi priliku ulaziti u živote drugih, no zato novinarstvo može posredovati autentično tuđe iskustvo. Moja profesija i rad na ovoj knjizi omogućili su mi da osjetim kolovoz u malom mjestu pored Neretve, da budem s Ivanom na proslavi Velike Gospe, da joj pridržavam noge dok je mama kupa i da je pratim kad ide u Metković u dom za starije osobe. Da Jadranku posjećujem u psihijatrijskoj bolnici, da kroz svibanj i lipanj sjedim u Bojaninom razredu, klupu iza nje, i da budem u đačkom domu kada se tamo useljava. Da s Branimirom prođem njegov svakodnevni put i slušam ono što on čuje, da Mariju Lovrić promatram dok kuha za svoju obitelj i dok hoda obalom Drave. Da proživim jedno intenzivno ljeto s curama u Splitu. Vrijeme koje sam provela s njima omogućilo mi je da vjerodostojno prenesem ono čemu sam svjedočila i što su mi ispričali, na čemu sam im zahvalna. Ljudi koji su poput njih voljni izložiti svoju krhkost i bol, ali i inat i ustrajnost, daju nam priliku da nam životi drugih budu barem malo manje nepoznanice.