KAO DA JEDEŠ KAMEN

About the book KAO DA JEDEŠ KAMEN

Bio je posljednji dan u godini u kojoj je počeo rat (1992). Prevozili smo pomoć za opsjednuti grad. Ušli smo u Bosnu s južne strane. Prije nego što je pao mrak, uspjeli smo vidjeti sela u kojima više niko nije živio, kuće i bogomolje bile su sravnjene sa zemljom. Šta se dogodilo s ljudima?
Prolazili smo kroz Mostar, ali ga nismo vidjeli. Grad je izgledao kao šuma: činilo se kao da se nešto pomiče iza zamračenih prozora, ali se ne zna šta je to. Strah nas je da se zaustavimo, strah da uđemo u tu šumu.
Tik pred Sarajevom zaustavili su nas srpski vojnici, bili su pijani. Čas su nam se smijali, čas kasnije vikali na nas. Tako čitavu noć, sve do zore. Rano ujutro oduzeli su nam dio tereta i dozvolili da uđemo u grad. Bio je mraz.
U gradu, između uništenih zgrada i blokova, vidjeli smo izgladnjele i preplašene ljude. I mi smo se bojali, jer je neprekidno pucalo. Dočekao nas je Dragan L., sin Hrvatice i bosanskog Srbina, koji su odlučili da ostanu u opsjednutom gradu. Bio je izvanredan vodič i staratelj. Govorio nam je da će, kada se sve to završi, i ako još bude živ, pobjeći negdje u svijet, jer tu života više neće biti. Gdje je sada?
U bolnici smo razgovarali s ljudima bez ruku, nogu, očiju. Silvija, čije prezime nismo zabilježili, bila je tamo anesteziolog......

(ulomak iz knjige)