KIGI I LEGENDA O DIJAMANTNOM GRADU

About the book KIGI I LEGENDA O DIJAMANTNOM GRADU

Poštovani gospodine, danas je petak, uz to još i trinaesti, i nisam baš siguran jesam li dobro postupio. Zato vas molim da - prije nego što se sasvim posvetite ovom rukopisu i donesete bilo kakvu odluku - pozorno pročitate ovo pismo.
Moja baka i djed - mamina mama i tata - nemaju pojma gdje je Amazona i što je Dijamantni grad. Nemaju ni telefon. Jako su stari i smeteni, otkvačeni i uvrnuti, l često skrivaju mlijeko ispod kreveta, a papuče u zamrzivač. Misle da žive u 1923. godini, jer se najčešće ponašaju kao djeca. Tata kaže da su malo senilni, a ja mislim da su beznadno prolupali i sasvim izgubili pamćenje. Potpuno sam siguran u to jer mi ponekad znaju reći: "Mladi gospon, zašto nam češće ne telefonirate?" Vraga ću vam telefonirati kad nemate telefon, a kamoli mobitel!
Teta Marta ima žučni kamen i povremene glavobolje. Ne smije jesti masno, ljuto i slatko, baš ono što vole piorosi, a i ja. Sluša ozbiljnu glazbu i živi u Trstu. A od Trsta mi je užasno mučno; od same pomisli na Ponterosso dobijem ospice.