KULTUREMI U ROMANIMA IVE ANDRIĆA

About the book KULTUREMI U ROMANIMA IVE ANDRIĆA

Knjiga Frančeske Liebmann može se okarakterizirati, u problemsko–tematskom i metodološkom pogledu, kao aktualna traduktološka studija izrađena na temelju istraživanja književnopovijesno relevantne i za sam kulturološko–traduktološki pristup adekvatne književne građe: kanonskih romana Ive Andrića Na Drini ćuprija i Travnička hronika u izvorniku te u njemačkom i engleskom prijevodu. Knjiga će biti zanimljiva proučavateljima opusa Ive Andrića jer nudi izvrsne sintetske uvide o Andrićevu književnom djelu i problemima njegove recepcije, traduktolozima i prevoditeljima–praktičarima, te komparatistima koji se zanimaju bilo za probleme suvremene traduktologije, bilo za modernu južnoslavensku književnost i kulturu. (DAVOR DUKIĆ)

Studija Kulturemi u romanima Ive Andrića ne samo da se savršeno uklapa u dosadašnja istraživanja kulturnih posebnosti Andrićeva djela, već ih, što je zasigurno i njezin najvažniji znanstveni doprinos, prikazuje kao izazov prevoditeljima da ih što je moguće bolje sačuvaju i u prijevodu. Autorica na tragu zahtjeva za smislenim povezivanjem kultura i uspostavom jezičnog dijaloga među njima, svojstvenim itekako i promišljanjima samog Andrića, te idiomatske posebnosti Andrićeva književnog horizonta stavlja u odnos prema njihovim prijevodnim inačicama u njemačkim i engleskim prijevodima njegovih djela, utvrđujući time njihovu semantičko–semiološku usidrenost u koordinatama zadanih prostorno–vremenskih (običajnih, političkih, jezičnih itd.) interakcija, te mogućnost / nemogućnost njihova adekvatnog prenošenja u strane, u konkretnom slučaju germanske jezike pod uvjetom očuvanja njihove kulturne jedinstvenosti. (TOMISLAV PLETENAC)

Kulturemi u romanima Ive Andrića nisu i ne mogu biti tek puka analiza dešifriranja bosanskog kulturnog identiteta kroz prizmu jednog autora i jedne autorsko-prevodilačke epohe, već isključivo naputak za čitanje i iščitavanje tog kronotoposa europske nesvjestice, kako nekoć, tako i danas. Vratimo se stoga literaturi i čitajmo ovu knjigu kao odgonetnuti dokument nečeg o čemu je, uostalom, nabolje svjedočio upravo Andrić. Analizirajmo mogućnosti i nemogućnosti svjetskih jezika da se sučele s tom još uvijek nadasve intrigantnom temom i — prije svega — čitajmo Andrića sasvim apolitično kao autora koji je iz svoje Bosne iščeprkao i u literarni diskurs pretočio toliko neospornih kulturno-identitetskih činjenica da bi se mnogi akteri tamošnje aktualne politike glatko mogli postidjeti vlastita nerazumijevanja istih. I da, čitajmo, jer čitanje je, rekosmo, branje nekakvih plodova. A plodovima ova studija nikako ne oskudijeva. (BORIS PERIĆ)