LJUBAV

About the book LJUBAV

Ljubav“ je roman o neuvjetovanom i potpuno oslobođenom od svih drugih skrivenih osjećaja, osjetu. Osjet ljubavi zaustavljen u njemu nije prikriven, nije ciljan, planiran ili namjeran. U ovoj romanesknoj naraciji ne pronalaze se prostori za ucjenu, pritisak, osvetu, nasilje, grubost, bolest, za namjernu šutnju, zahlađene odnose ili bilo kakav osjećaj moranja. O ljubavi se govori bezazleno čisto i jednostavno. Stoga se roman obraća suptilnim i profinjenim čitateljima koji, kao i Sofija, doživljavaju i proživljavaju ljubav bez imalo licemjerja, osjećajući je čulima i svim dijelovima tijela.

U ovom putovanju u tajnu ljubavi i žudnje spisateljski talent Marine Šur Puhlovski prepoznaje se u tome da ona ni na jednom mjestu ne iskazuje osobni sud ili ispričava postupke Josipa i Sofije. Ona ne istresa ljubavne riječi i fraze nego prolazi cijelim svojim bićem kroz njihovu emociju. Ona piše iznutra, iz suštine ljubavi – o ljubavi.

Promišljeno, kratkim rezovima sastavljeno i iskreno doživljeno slaže se u „Ljubavi“ mozaik priče o životu…

...O čemu razgovaraju ljubavnici? O sebi, samo o sebi, o ljubavi koju svaki od njih vidi u zrcalu onoga drugoga: Ljubav očekuje da joj pričamo o njoj samoj, zapisala je Alice Ferney pišući o Paulini i Gillesu. U „Ogledima o ljubavi“ Alain de Botton traga za odgovorima na pitanje kada počinjemo postojati? Misli on kako mi nismo MI sve dok ne naučimo razgovarati, sve dok se ne pojavi netko tko je u stanju razumjeti ono što govorimo jer MI nismo u potpunosti “živi” sve dok nismo voljeni...
Susret na otoku, strast, pisma jasnih riječi, udaljenosti, kratki razgovori, tijelo koje pamti hladnoća ruku, miris udaljenih kiša, rat, obitelj, kompromisi, čista ljubav, Zagreb, Beograd, Karlobag, kuhinja u kojoj je središnji predmet starinski kredenc svijetloplave boje… samo su neke od motivskih oznaka ovoga ljubavnog govora koji je počeo kada je Josip imao četrdeset i četiri, a Sofija četrdeset i tri godine.
Njihov dugotrajni ljubavni pothvat označen prvim susretom na otoku pretvara se tijekom romana Marine Šur Puhovski „Ljubav“ u epistolarni obred u kojemu se izmjenjuje intimni njihov razgovor. Autorica pri tome ne ulazi u njihovu svakodnevicu, uz rub naracije ostavlja trenutke, susrete, komunikacije, različite obiteljske nesuglasice i društveno-političke turbulencije vremena u koje su oboje uronjeni, stvarajući na taj način privid kontrapunkta između čiste, ogoljene ljubavi i profane ljubavi izložene protoku vremena. Ženska energije utisnuta je upravo u potrebu za tom beskompromisnom i posve „nevinom“ ljubavnom pričom od koje na trenutak odustaje poslovno-privatnim krahom „stiješnjeni“ Josip.

Ovi epistolarni ljubavnici vode prikriveni dijalog u kojemu ispituju onoga Drugoga omjeravajući pri tome osobne emocije. Riječima oni nadvladavaju daljine, jedan drugome polako prilaze zapisujući svoje primisli, bezazlene riječi, sramežljivost, smjelost. Šur Puhlovski daje na taj način duboku sliku jednog odnosa kojim dvoje sugovornika kroz pisma naizmjenično prolaze. Iz daleka.

Zapisuje primarno Sofija u njima svoje emotivne faze pune nade, prigušene euforije i potisnute sumnje. U njezinim se pismima prepoznaje potreba za jasnom riječju, za njegovim priznanjem koje će probijati tanku ovojnicu privida njihove ljubavi. Ona do intimne boli, do krika trbuhozbornika razotkriva očaranost i zatočenost duha podložnom Erosu. Njezin filigranski prikaz žestine svojih osjećaja ne posustaje ni pred otkrićem „grešne prirode“ preljubničkog odnosa. Ona jednostavno voli – čisto, posve uronjena i ogoljena. Poput psa koji je želudac okrenuo vlasniku. Ona skladno, u sporom ritmu pisma na čiji odgovor čeka i nekoliko tjedana, prenosi meandre međusobnog nenamjernog zavođenja, razotkriva svaku njihovu zajedničku kretnju, njegovu odjeću, boju njegova pogleda, međusobna  skrivanja i zajedničku strast.
Rijetko se čitaju ovako kratke rečenice koje imaju energiju da posve jednostavnim riječima opišu ono nevidljivo i neopipljivo, kroz koje se posve jasno može ispričati kako se rađa taj osjećaj ljubavi, kako se održava, kako se njegovo tkanje neprestano trga i obnavlja kroz suptilnu igru dopisivanja koje se u vremenima brzih komunikacija čini posve zaboravljenim.

Pisanje klasičnih, poštom upućenih, adresiranih i frankiranih pisama postaje tako dijelom “daleke” povijesti, a komunikacija elektronskom poštom, uz telefon, osobito onaj bežični, u suvremenom svijetu najčešći je oblik neposrednog komuniciranja na daljinu. U “Ljubavi” autorica ne želi brzu ljubav, ne želi ona istovremenost sms poruka, ne želi ljubavni govor pretvoriti u instant emociju koja nalikuju hrani “s nogu”.
Njezin je izbor passé pismo. Njegova sporost, dostojanstvo napisanih riječi u njemu, njihova snaga, istina i odgovornost. Pismo koje se čeka, čuva i pohranjuje.