NAFTNA GEOKEMIJA

About the book NAFTNA GEOKEMIJA

Naftna geokemija, relativno mlada naučna disciplina, integrirana u osnovni geološki model, rabi se u procesu istraživanja i pronalaženja akumulacija ugljikovodika [ležišta nafte i plina]. Glavni doprinos naftne geokemije u istražnom procesu je identifikacija i karakterizacija matičnih stijena i migracijskih putova, koji doprinose pronalaženju novih akumulacija i mogućnosti procjene količine ugljikovodika u ležištima. Ti se rezultati primjenjuju danas također u determinaciji naftnih sistema, koji pokazuju genetski odnos aktivnih matičnih stijena i pripadajućih naftno-plinskih akumulacija, a moguća su i izračunavanja efikasnosti generirajuće-akumulacijskih procesa. Stare teorije o nastajanju ugljikovodika u svim sedimentacijskim bazenima i njihovoj migraciji u svim smjerovima odavno su odbačene. Danas su poznati mehanizmi generiranja, migriranja i akumuliranja ugljikovodika, a ovisni su o osnovnim geološkim elementima, tj. prisutnosti matičnih, ležišnih, vodljivih, pokrovnih i izolatorskih stijena i zamki.
Uspjeh u istraživanju i mogućem otkrivanju ekonomskih količina ugljikovodika, prema Demaisonu [1984], zahtijeva zadovoljavanje triju osnovnih vjerojatnosti: 1. postojanja zamke (struktura x ležište x pokrov); 2. sposobnost zamke da prima i fizički zadržava migriranu naftu (matična stijena x zrelost x migracijski put x geološko vrijeme); 3. očuvanje akumuliranih ugljikovodika od degradacijskih procesa [termički režim x površinska voda). Navedene vjerojatnosti su međusobno neovisne, međutim, mogućnost otkrivanja ekonomskih količina ugljikovodika na određenom prostoru je produkt, a ne zbroj vjerojatnosti svih navedenih pretpostavki. Izostanak samo jednog od uvjeta umanjuje uspjeh i vjerojatnost nalaženja ležišta ugljikovodika je minimalna. Istraživanje ugljikovodika je iznimno kompleksan proces i zahtijeva multidisciplinarni pristup, tj. primjenu različitih geoloških, geofizičkih i geokemijskih metoda. Pravilan odabir metoda, s obzirom na njihove prednosti i nedostatke, kao i njihovo međusobno nadopunjavanje, utječe na maksimalnu dobit i smanjuje rizik pri istraživanju [Murris, 1984).