NEDJELJIVI OSTATAK - Ogled o Schellingu i srodnim pitanjima

About the book NEDJELJIVI OSTATAK - Ogled o Schellingu i srodnim pitanjima

Slavoj Žižek (1949.) je od sredine 90-ih jedan od najpoznatijih filozofa u svijetskim razmjerima. Autor je i priređivač mnogobrojnih knjiga iz područja psihoanalitičko-filozofske teorije kulture, znanosti, umjetnosti, povijesti ideja te suvremenog društva, politike i medija; kao stariji istraživač na Institutu za sociologiju i filozofiju pri Slovenskoj akademiji znanosti i umjetnosti, stalni je gostujući predavač na nekolicini sveučilišta i privatnih akademija u Americi i Europi. Najuži izbor Žižekovih dijela, u koji svakako pripada i ova knjiga, čine Znak, označitelj, pismo. Prilog materijalističkoj teoriji označiteljske prakse, Beograd: Mladost, 1976; The Subline Object of Ideology, London - New York: Verso, 1989. (prijevod: Sublimni Objekt Ideologije, Zagreb - Sarajevo; Arkzin, Društvo za teorijsku psihoanalizu 2002.); Tarrying with the Negative. Kant, Hegel, and the Critique of Ideology, Durham: Duke University Press, 1993.; For They Know Not What They Do. Enjoyment as a Political Factor, London - New York: Verso 1991.; The Ticklish Subject. The Absent Center of Political Ontology, London - New Yorm, Verso 1999. (prijevod: Škakljivi subjekt, Sarajevo: Šahimpašić, 2005.). Ove knjige čine dio već nepreglednog opusa koji je po efektu i živosti pristupa klasičnoj modernoj i suvremenoj filozofiji neusporediv s bilo kojim autorom današnjice, osim s utjecajem Umberta Eca na prijelazu 80-90-ih godina 20. stoljeća, dakle baš onoga autora koga je Žižek ne mudro nazvao "Špageti - semiotičare". S obzirom na takvo Žižekovo značenje na globalnoj akademskoj i kulturnoj sceni osobiti je značajno da ova knjiga predstavlja primjerak iz njegove "A produkcije", kako se Žižek sam izražava u kategorizaciji svojih radova.
Kljiga Nedjeljivi ostatak. Ogled o Schellingu i srodnim pitanjima jedna je od tri Žižekove teorijskog - filozofske sudije (v. još Sublimni objekt ideologije iz 1989. te Tarrying with the Negative iz 1993.) koje su posvećene klasičnoj njemačkoj filozofiji i njezinu različitom tematskom razvoju u suvremenoj filozofiji, psihoanalizi i kritičkoj teoriji ideologije, i koje filozofsko - teorijski predstavljaju središnji ako ne i najznačajniji dio njegova opusa. Knjigu je za hrvatsko izdanje priredio i preveo Nebojša Jovanović, aformirani autor u području psihonalitičke teorije kulture, umjetnosti i medija. Kao suprevodilac jedne od Žižekovih knjiga (Sublimni objekt ideologije) i prevodilac dviju daljnjih knjiga i niza manjih tekstova srodnog teorijskog žanra, Nebojša Jovanović je pouzdan jamac solidnosti i kvalitete ovog projekta kod nakladnika "Demetra", što u vrijeme bujanja površnosti, neodgovornosi i preuzetnosti u prevodilaštvu nipošto nije samo razumljiva značajka.
Ova Žižekova knjiga se sastoji od tri velika poglavlja koja su tematski organizirana u dva dijela; pri tome, prva dva poglavlja posvećena u njemačkom klasičnom idealizmu: 1. Schelling - po sebi: "Orgazam silâ", u kojemu autor vrlo detaljno istražuje poziciju kasnog Schelling-a, osobito u djelu "Doba svijeta", koristeći pozitivno i kritički radove nekolicine suvremenih interpretatora Schelling-ova djela, tako da je knjiga ujedno izvještaj i prilog najrecentnijoj diskusiji o Schellingu; u nastavku (poglavlje 2. Schelling - za - Hegela: ("Nestajući posrednik") autor detaljno izlaže odnos između filozofske pozicije "mitološkog" Schellinga i Hegelova spekulativnog idealizma, koji se standarno tumači kao međusobno isključiv, i nudi provokativnu ideju o kontinuitetu između Schellinga i Hegela umjesto nesvodljive različitosti. Premda takva interpretacija nije jedinstvena (Žižek se u tome zapravo više pridružuje interpretaciji njemačkog autora Wolframa Hogrebea), njegov prilog diskusiji o Schellingu posve je orginalan po paradoksalnom metodološkom pristupu: umjesto hermeneutičkog imanentizma on se kreće "ekstimno" imanenstički, uvijek koristeći druge tumače i uvijek dolazeći iz pozadine psihoanalitičke teorije subjekta i jezika Jacquesa Lacana. Ta teorijska pozadina u ovoj je knjizi prikazana, također tipično žižekovski, u drugom dijelu pod naslovom "Srodne duše" (radi se o poglavlju 3. Kvantna fizika s Lacanom), naime, ne kao akademsko - školsko opravdanje metode i interpretacije klasične filozofske baštine nego kroz sučeljavanje osnovnih kategorija Lacanove psihoanalitičke teorije subjekta, jezika i znanosti s nekim suvremenim znanstveno - teorijskim sprekulacijama u okrilju "kvantne fizike" čije pojedine aspetke Žižek označava kao Newageovsku ideologiju. Otud se i Žižekovo vlastito teorijsko uporište ("lacanovska psihoanalitička kritika filozofije") ovdje javlja u posve novom i provokativnom kontekstu što predstavlja specifičan epistemološki doprinos u području suvremenih filozofskih teorija znanonsti.
Borislav Mikulić