NJEMAČKA DRAMA U HRVATSKOM KAZALIŠTU 19. STOLJEĆA

About the book NJEMAČKA DRAMA U HRVATSKOM KAZALIŠTU 19. STOLJEĆA

Tematsko težište ove knjige predstavlja recepcija nekolicine reprezentativnih dramatičara njemačkoga govornog područja (August von Kotzebue, Theodor Körner, bečki pučki dramatičari, ponajprije Johann Nestroy i Ferdinand Raimund, te Franz Grillparzer i Gerhart Hauptmann) u ranoj fazi hrvatskog kazališta, tj. u razdoblju od uvođenja hrvatskih predstava na zagrebačku pozornicu 1840. godine do prijeloma iz 19. u 20. stoljeće. Uz to, donosi se osvrt i na hrvatsku recepciju djela navedenih autora u kasnijim razdobljima. Osim reprezentativnosti važan je kriterij u izboru navedenih dramatičara bila i okolnost što su njihovi komadi u hrvatskom kazalištu, ali i drugdje u srednjoj i istočnoj Europi, izazivali kontroverze, te nisu nailazili samo na odobravanje publike i kritike, nego i na ogorčen otpor. Kao sporni pokazali su se pritom prije svega komadi Kotzebuea, Körnera i autora bečkoga pučkog kazališta, koji su zbog svoje dramaturške jednostavnosti i velike popularnosti često izvođeni u počecima nacionalnog kazališta; no već nekoliko desetljeća kasnije, nakon umjetničke i organizacijske konsolidacije nacionalne pozornice, takvi su komadi najvećim dijelom nestajali s repertoara – i to ne samo zbog estetske minornosti, nego i zbog tadašnje kampanje mlađih hrvatskih intelektualaca, npr. Augusta Šenoe, protiv dominacije njemačke drame u hrvatskom teatru. Kako pozornica može postati mjestom na kojem se odvijaju ideološki sukobi, pokazuje slučaj austrijskog klasika Franza Grillparzera čije je djelo – unatoč pokušajima poznatih redatelja da ga revitaliziraju – nakon raspada Austro-Ugarske posve nestalo s hrvatskog repertoara. Na primjeru Gerharta Hauptmanna pokazuje se kako je veliku ulogu imalo njegovo dramsko djelo za prodor moderne u hrvatsko kazalište. Na kraju se, kao neka vrsta ekskursa, prikazuju najvažnije postaje u insceniranju lika Hrvata u književnosti njemačkoga jezičnog područja u posljednja četiri stoljeća, ponajprije u vidu stereotipnog lika brutalnoga i pohlepnog vojnika, i to od Grimmelshausena preko Schillera i Thomasa Manna do Enzensbergera.