OGLEDI IZ LATINSKOAMERIČKE KNJIŽEVNOSTI

About the book OGLEDI IZ LATINSKOAMERIČKE KNJIŽEVNOSTI

Ogledati se u latinskoameričkoj književnosti, posebice u poeziji, znači prvenstveno ući u labirint u kojem su vrijeme i prostor sažeti u tren. Vrijeme se stalno rađa, a prostor izmiče u magiji podneblja. Čovjek je zatočenik sebe sama i neprestano se pokušava osloboditi okova koje mu nameće labirint prostora i vremena, a sebe usmjeriti putevima spasenja. Tako čovjek u središtu latinskoameričke poezije stalno obitava u labirintu (samoće), jer je labirint u njemu i izvan njega, a čovjek je vazda u njemu, budući da nikad neće biti izlaza. Unutra si, a tvrđa svemir obuhvaća. A nema ni lice ni naličje. Ni vječnu zidinu ni središte.
Čini se da bismo metaforom labirint mogli označiti ishodište najvećeg dijela poezije koju smo analizirali u našim ogledima. Druga bi odrednica bila samoća kao bijeg, ali i povratak zajednici. Taj dvostruki smjer u svojoj dijalektici samoće obuhvaća gotovo sav čovjekov život, smrt, rađanje, vjekovječno postojanje. Treća odrednica bila bi ljubav u smislu voljeti i biti voljen, gotovo poput mitologije ili religije!