POŽUDA

About the book POŽUDA

The New York Public Library i Oxford University Press već petnaest godina pozivaju istaknute ličnosti iz područja društvenih znanosti i književnosti da održe serije predavanja na temu po njihovom izboru. Te su dvije institucije zamolile sedam istaknutih pisaca, znanstvenika i kritičara da predstave svoja razmišljanja o iskušenju na temu jednog od sedam smrtnih grijeha. Služeći se povijesnim i suvremenim istraživanjima svaki pisac upućuje na konceptualne i praktične izazove koje taj smrtni grijeh predstavlja za duhovnost, etiku i svakodnevni život. Požuda, autora Simona Blackburna, jedna je od knjiga iz te serije predavanja i, nakon Pohlepe, druga knjiga u toj seriji objavljena u biblioteci Facta.

U ovoj prekrasno napisanoj knjižici, filozof Simon Blackburn tvrdi da je, daleko od toga da bude proglašena grijehom, požuda ne samo korisna, već i esencijalna. Prvo definiravši požudu i ono što s njom nije u redu (sic!), Blackburn će nam pokazati put u samo njezino srce, te povezati uvide nekih od najsjajnijih mislilaca o seksu, ljudskoj prirodi i našim vlastitim kulturnim manama. Prezentirat će nam različita stajališta o njoj tijekom povijesti Zapada, pokazati što su o požudi mislili Aristofan i Platon, stoici, te se posebno osvrnuti na kršćanski strah od ljudskog mesa koji je požudu uspješno katapultirao među smrtne grijehe. Objasnit će nam kako su filozofski pesimisti poput Schopenhauera i Sartrea doprinijeli našem promišljanju o požudi i istražiti pogrešne početke u razumijevanju požude kako ih nazivaju mislioci poput Freuda, Kinseyja i modernih evolucijskih psihologa. Posebno će se osvrnuti na djela Davida Humea, koji požudu nije vidio samo kao osjetilno zadovoljstvo, već kao radost uma. No, ono što je možda najvažnije, Blackburn će nas podsjetiti (ili naučiti) kako je požuda osnažujuća, zabavna, životno afirmirajuća.

U nadahnutom prijevodu Ivane Galović i s naslovnom ilustracijom Marine Leskovar, pred vama je knjiga koja će vas naučiti kako požuda nije grijeh već vrlina koja može voditi do krivnjom neopterećena užitka. Društvo tek treba iznaći način kako da je kontrolira.