STARI PISCI HRVATSKI I NJIHOVE POETIKE

About the book STARI PISCI HRVATSKI I NJIHOVE POETIKE

Već duže vremena kulturna i književna povijest samorazumljivim smatra da je srednji vijek u kulturološkom i civilizacijskom pogledu specifična epoha, relativno zatvorena u svojim svjetonazorskim koncepcijama i duhovnim dosezima; isto tako, već duže vremena među medievistima postoji uvjerenje da se srednjovjekovni tekstovi moraju proučavati na poseban način jer su obilježeni specifičnom starinom, osobitom starosnošću, te da se za opis i analizu tih djela nužno mora uspostaviti povijesna distanca, kao što se mora respektirati različitost, drugačijost politički, društveno i kulturno samosvojne i zatvorene srednjovjekovne epohe, a ne tražiti kontinuitet s razdobljima koja su joj prethodila ili koja su za njom slijedila.
Svaka filološka disciplina, pa tako i kroatistička, neke aspekte značenja i vrijednosti proučavana predmeta crpi iz činjenice starine nekog teksta: pripadnost nekog teksta dubokoj prošlosti za suvremenog je recipijenta već sama po sebi neprijeporan znak njegove vrijednosti. No, osim svojom starinom, najstariji tekstovi neke nacionalne kulture, bez obzira kakva im je primarna funkcija bila, bez obzira na svoje primarno neknjiževne, izvanknjiževne, religioznopoučne funkcije i svrhe, svjedoče ponešto i o estetičkoj, poetičkoj i retoričko-stilskoj svijesti pisca ili prevoditelja, govore o prevoditeljevu/prepisivačevu razumijevanju retoričko-stilskog ukrašavanja teksta - koji se iz suvremene vizure mogu kvalificirati kao umjetnički "obojeni"....