ŠTORIJE OD ŽALOSTI

About the book ŠTORIJE OD ŽALOSTI

Veliko zlo je prošlo, ali repovi zla još su ostali... "Nama tu više nema života!" "Treba pobjeći od komunizma!" "Tu će se za koji dan umirati od gladi, oni u Rusiji već jedu svoju djecu" "Tko ostane, završit će u fojbama, jamama." "Eto, uzimaju nam zemlju, polja i vinograde." - kuljale su crne misli... cijelom Istrom, župnik je posebno agitirao... On će brodom povesti sve ljude iz mjesta, dolje nekamo na jug Italije, u novu Obećanu zemlju blagostanja... Većina domaćih Talijana otišla je... ljudi su se teško odlučivali, ali strah i agitacija bili su uvjerljiviji... jedni su povukli druge... gradić se praznio...
Šordimuti se nisu dali, voljeli su svoj grad i svoje njive i "kako da ostave svoje životinje?" Župnik je došao poručiti kako uskoro iz luke odlazi brod, stara hrđava krntija. Više se neće vraćati... ovo je zadnje putovanje... Obitelj Šordimuti sjela je za stol, otac se pomolio, mumlajući, Svevišnjem zahvalio na darovima, zastao na trenutak, dok su djeca već imala žlice u rukama, zamrmljao je nešto žestoko, kao kletvu, klinci su to preveli: "Idemo i mi!" Majka je vrisnula i zaplakala, hitro su ubacivali svatko svoje stvari u vreće, samo najnužnije, a majka je svačime napunila stari kufer. Otac je razvezao životinje u staji i pustio ih... Nije prošlo ni pola sata, obitelj Šordimuti s psićem Lupom žurno je hitala prema luci...
Rijetkim preostalim susjedima učinilo se čudnim lutanje stoke, znali su čija je, zavirili su u kuću...