TARIH O SLAVONKI

About the book TARIH O SLAVONKI

Kao jedan od eminentnijih suvremenih bošnjačkih pjesnika, posebice onih koje okuplja, prihvaća i hvali ,Preporod,, Emsud Sinanović je već ostvario znatni književni opus, a ovom će svojom, zasad zadnjom knjigom, mnoge obradovati. Riječ je o zreloj ljubavnoj lirici koju ovaj pjesnik, već u muževnim godinama, ispisuje kao vlastiti čistopis o slikovitim ljubavnim realijama. Talentiran i obrazovan, on već u uvodnome motu ove knjige (?volim kako me voliš?) uspostavlja ravnopravne odnose na relaciji muškarac - žena. S tim stihom, koji svojom strelovitošću misli grafitno upozorava na tu rodnu relaciju (koja se umah može pretvoriti i u mušku ili žensku dominaciju), pjesnik Sinanović se približava stamenoj misli kojom su se služili bošnjački pjesnici ,istočne renesanse, ispisujući svoje stihove na tarihe. Kao što je poznato riječ je o popularnoj lirskoj vrsti takozvane divanske književnost. Ti epitafi, pobožnog karaktera, ispisivali su se na kamenim nadgrobnim spomenicima (nišanima) ali ih zatječemo i na svim mjestima koja su bila vrijedna divljenju bosanskog čovjeka. Na neki način Sinanović ovu vrstu osuvremenjuje dovodeći je u sasvim novi kontekst ljubavi. On će naprosto ispisati svoje tarihe. S jednom takvom sažetom formom pod naslovom ?Ambrozija?, koja baš kao i svaki tarih ima svoj završni iktus, započinje ovu knjigu.

Središnja pitanja tariha, kako već rekosmo, jest Bog i pobožnost, a Emsud tu prevažnu kultulorološku fascinaciju Bitkom i bićem pretače u još jednu civilizacijsku tvorevinu koju obično zovemo civilizacijom ljubavi. Njegove su poetske teze za svoje osnovno polazište preuzele objektivni ili ontološki idealizam, a na drugoj strani njegove poetske vizije ljubavne žudnje uvijek su blagog erotskog naboja, dapače, optimističke su i tek ih ponekad zasjenjuju skeptičke slutnje. Kad pjesnik na početku pjesme ?Slatke muke?, prešernovski ili petrarkističi zapjeva: ?Ti si glazba / rujanskog modroga neba / mirno jagnje / slatka žudnja? - to će biti samo izlika za snažni završetak pjesme koja ipak suvremeno sa svim pjesmovno stilskim rekvizitima komunicira sa zbiljom. Dakle, takav ljubavni zaziv nije samo neposredan povod pjesnikovoj inspiraciji kao fantazijskoj transmisiji lirskog izraza, već uvijek nešto više.

Emsud otvoreno u svoje pjesme unosi bošnjačku tradiciju u koloritnom smislu (što je žešće uočeno u ranijim njegovim knjigama), ali ono što je u ovoj knjizi neobično jest bošnjačka mističnost (ne s obzirom na religioznost) već u odnosu na čitavu galeriju pomno odabrane leksičke građe te opijenošću njome (pjesma: ?Duša ti, tijelo ti?). Referirat će se, kao što je već rečeno, na suvremenu zbilju, začudo ponekad posve otvoreno i to uvijek kada pjesma nema poveći emotivno lirski naboj. Tada će u narativnijem tonu aktualizirati i prošlost i sadašnjost, kao demistifikator koji stupa na intelektualno zbiljsku scenu poezije bez patetike; pomalo sarkastičan jer pokazuje da ljubavna motivika ne mora po svaku cijenu imati nedorečen uzvišeni smisao (pjesma: ?Što znači ne moći nekoga istjerati iz glave?). Pjesma ?Vrati me mojim?? neodoljivo podsjeća na svijet klasika srpskog pjesništva izdvojene pozicije Vaska Pope. Ona nije njegova inačica glede moderne bajke i njenog moraliteta, već je to po sinkopiranoj atmosferi. Sinanović time pokazuje da se ne boji svojih i tuđih uzora, upravo stoga što uvijek ima nešto za reći ? izraziti i u pjesmu udahnuti jedan šarmantan, izrazito komunikativan tekst. No, njegova ljubavna lirika vidno i osjetno uzmiče trivijalnim i recitativnim oblicima, pa čak i šansonjerskim, a posebice lakoglazbenom i baladičnom stilu. Nije čak ni toliko ishitren da nosi odoru trubadura.

Činjenica jest da Emsud spontano inovira inkantaciju velikih majstora ljubavne poezije, a osobno bih ga se usudio dovesti u neke korelacije s jednim Pablom Nerudom, kojemu je također bila važna svaka odsutnost kombinatorike. Zajednički im je tek dijalog ljubavnika. Sinanovć umije stvarnu, dakle odigranu ljubav opjevati između stvari i njihova smisla, kao da je ispao iz vremena, jer vrckavošću svog ljubavnog žara baca ljubavnu anatemu, ali naočigled sviju vodi ljubav. Stoga je on ovog trenutka vlasnik jednog vrijednog poetskog opusa ljubavne lirike u Bošnjaka. Toplina i izvornost ? proživljenost bez razbludne slobode i opscenih slika žestoke seksualnosti ? emitiraju se kao užitak, a njegov neidentificirani ljubavni partner (ponekad prepoznatljiv u stanovitoj Gogi Slavonki) postaje nam, napokon, posve blizak i odnekuda poznat. Zanimljiv je njegov odnos prema tijelu. On je lahoran i latičast, no, ponekad posve seksualno aluzivan.

Drugi i treći ciklus (?Plavi san? i ?Zlato sjećanja?) objedinjuje pjesme s većim brojem stihova, a posebno je indikativna pjesma u prozi (koja je to u svojim fragmentima) pod naslovom ?Antinomična ljubav?, ali bit će ipak da je riječ o poetskoj priči. U njoj se sintetiziraju mislilački napori (kojima je Emsudin sklon) i nizovi transparentnih slika. Uz snažnu poantiranost u ovim ciklusima, koja cijele pjesme povezuje u alegorijske slike, osjeća se i naglašen jezični stav onih pjesnika koji su u Hrvatskoj valorizirani kao pjesnici označiteljske prakse. No, mekoću, zanos i izvornost spram predmeta svoje ljubavi pjesnik nikada ne gubi. Ponekad je čak i humorističan (kao u pjesmi: ?Dvostrukovoljenje?) i dosjetljiv (u smislu poetske dosjetke), a ponekad tek hrli da nadahnuto napiše pjesmu koja je čitava jedna lijepa proširena metafora.

Sinanović umije da ljubi. On je od onih vitezova ljubavi kojemu ništa ne može promaknuti jer on sve u svom ljubavnom okružju, kao vrsni vizualac, gotovo filmski švenkira. On je ljubavnik čija frazeologija fiksira kronologiju vlastitih duševnih zgoda, a rezultat je autonomna umjetnina koja teži estetskoj cjelini. Stoga se pjesnik bitno razlikuje od ljubavnih coolera današnjice koji otkrivaju svoju loozersku intimu, a da se pritom ne dotiču ljubavi. U tom smislu ovo pjesništvo zaobilazi permanentno otvorenu obuzetost seksom (i na ružan način razgolićeni spol) i okreće se dijalogu s dosanjanom ljepotom. Pjesnik, nadalje, i kada sniva rekreira svoju imaginaciju (nipošto u elegičnim tonovima) suvereno i suvremeno. Riječ je o ljubavniku koji nemušto i onemoćalo izjavljuje: ?i njen glas noću slađi od / ezana??, a također i o ljubavniku koji mjestimice nije imun od taštine jer se postavlja u nadmoćnu poziciju Sokrata, u dijalogu sa svojom družicom. No, to je samo privid jedne stare nedokučive igre čiji je obrazac potreban za jednu od najstarijih dramaturgija u povijesti čovjeka. Ne zaboravimo na kraju reći da je Sinanović vrsni dramaturg ljubavi koji dobro znade da se upravo na pozornici ljubavi ništa ne rješava, ali se bome i te kako razotkriva.

Sead Begović, Behar