TOMA AKVINSKI O SREĆI I BLAŽENSTVU

About the book TOMA AKVINSKI O SREĆI I BLAŽENSTVU

Riječ sreća jedna je od najčešćih čovjekovih riječi. U nju ljudi zbijaju sve dobro, drago i lijepo sa željom da to vječno traje. Svi ljudi teže i žele biti sretni, i to od samih početaka povijesti, dakle i prije nego se o sreći dogodila izričito filozofska refleksija. Aristotel je stoga u Nikomahovoj etici pošao od te nezaobilazne činjenice ustvrdivši da svi ljudi bez izuzetka žele sreću. Sreći se dugo vremena zbog tobožnje neznanstvenosti nije dopuštalo pravo građanstva u javnom filozofskom pa ni teološkom diskursu. To se međutim u posljednje vrijeme promijenilo. Autor u ovoj monografiji želi iznijeti na vidjelo poimanje sreće kakvo je Toma Akvinski (1225.-1274.) razvio u svom djelu Summa theologiae (I-II, q. 1-5). Akvinac je velikim dijelom ostao na crti Aristotela prihvativši njegovo teleološko, eudajmonističko te dobrim dijelom i intelektualističko stanovište, no koje je, a što je posve razumljivo, prilagodio kršćanskom okviru. On zastupa mišljenje da se sreća odnosno blaženstvo mogu postići. U čovjekovoj se naravi nalazi, naime, jedan nezaustavljiv poriv za srećom i savršenstvom, poriv za dostizanjem cilja koji odgovara težnji čovjekovih duhovnim moći. Naravna pak težnja ne može biti isprazna niti smjerati u prazno. Ona se mora moći ozbiljiti jer bi jedan prirodni neispunjivi poriv bio protuprirodnost, proturječnost u samoj naravi. U skladu sa svojim utemeljenim kršćanskim svjetonazorom Toma je nadišao unutarsvjetski eudajmonizam svake vrste zastupajući teističko stanovište o posljednjem cilju čovjeka: Bog je naime konačni cilj čovjeka, najviše odnosno savršeno dobro koje bez ostatka može zadovoljiti čovjekovu težnju za savršenom srećom odnosno blaženstvom. Savršena sreća odnosno blaženstvo ipak nisu dostižni u ovom životu nego tek nakon smrti, ali ne kao plod djelovanja čovjekovih duhovnih moći nego kao čisti dar koji čovjek ipak kao takav može primiti. Autor je uvjeren da je kršćanska tomistička prilagodba aristotelovskog shvaćanja ljudske čežnje i ispunjenja spojiva s modernim zapadnim shvaćanjem da se sreća sastoji u samoostvarenju čovjeka. U radu se prvi put na hrvatskom jeziku pojavljuju prijevodi tijela članaka Summa theologiae I-II, q. 3-5 T. Akvinskoga kao i neki dijelovi djela De beata vita A. Augustina.