UTJELOVLJENJE BOGA (svezak prvi)

About the book UTJELOVLJENJE BOGA (svezak prvi)

Dospjevši na kraj posljednjeg djela koje je sam Hegel objavio, moramo se ukratko osvrnuti na prijeđeno. To je mišljenje beskrajno bogato te ujedno na začudan način kršćansko: određeno je kršćanskom porukom sve do njegovih formalnih elemenata; i to nam je zasad posve jasno. Ne može se međutim prešutjeti ni druga strana: Hegel konkretnog Krista doduše nije - što mu se tako često predbacivalo - eliminirao iz svoje filozofije, ali mu, njegovim uključivanjem u svoju temeljnu filozofijsku koncepciju, nije dopustio da bude on sam. Iščezavanje imena Isusa Krista i njegovo prešućivanje simptomatično je upravo zbog kristologijski određene temeljne koncepcije Hegelove filozofije. Konkretni je Krist, kao što smo uvijek iznova morali konstatirati u Fenomenologiji, Logici, Enciklopediji i Filozofiji prava, utkan, "ukinut" u toj filozofiji: "istina" - ukinuta u znanju (Fenomenologija); "početak" - ukinut u bitku (Logika); "milost" - ukinuta u sistemu (Enciklopedija); "put" - ukinut u pravu (Filozofija prava)! I upravo stoga što su Fenomenologija, Logika, Enciklopedija i Filozofija prava momenti jedne te iste filozofije, upravo stoga što su um, ideja, duh, sloboda imena jednog te istog božanstva, i upravo stoga što je, gledano s druge strane, "istina" također "put" a istinski put također "milost", te istinski put milostitakođer "početak", upravo je s toga jasno da u tom "ukidanju" nisu slučajni ni zatvor ni zatvorenik, te da taj konkretni Krist, ako uopće igdje mora biti zarobljen, onda mora biti zarobljen svugdje. Hegelov sistem nema središta; posvuda je posve kod samoga sebe. Prigovore koje smo iznijeli u ovom kontekstu mogli smo iznijeti i u nekom drugom kontekstu; i isti prigovori, koji su izneseni na ovome mjestu, mogli su biti izneseni također na drugome mjestu. Isti prigovori, u konačnici, koincidiraju te se mogu uzajamno razmjenjivati.
I unatoč tomu, ne mogu izneseni prigovori biti naša konačna riječ, i to već s toga što ni za Hegela filozofija prava nije posljednja riječ. Ta filozofija prava, u kojoj je Hegel - očito zbog povijesno-empirijskog elementa koji uzburkava svaki sistem -, protiv svojih izvornih nakana, ipak izabrao uobičajno razdvajanje onog povijesnog i sistemskog, razlila se na kraju kao neka golema rijeka u svjetsku povijest. Prema Hegelu također država nije, unatoč veličanstvenim atributima, nikakvo fiksno posljednje kao ni ono najviše. Iznad nje stoji - kao nova instancija - povijest, u kojoj je također država izložena igri slučajnosti, u kojoj "opći duh, duh svijeta izvršava svoje pravo - ... u svjetskoj povijesti, kao svjetskom sudu" (VI, 288). Neće li u toj konkretnoj povijesti svijeta, čije četiri glavne faze Hegel kratko skicira na kraju Filozofije prava i kojoj se nada da će sada u Berlinu posvetiti važna predavanja, iznova i poimence do izražaja doći također konkretni Krist povijesti?