UVOD U ARAPSKU FILOZOFIJU
About the book - UVOD U ARAPSKU FILOZOFIJU
Arapski, taj sveti jezik islamske objave, bio je i jezik znanstva u tom imperiju, i jezik kulture na imperijalnoj razini, (na lokalnoj razini jezik kulture ˗ i literature ˗ znao je biti i jezik neke druge lingvističko-etničke komponente halifata). Stoga je za sve što je bilo od opće važnosti obvezni medij bio arapski jezik; zato su svi i politički i bilo kako drukčije znatni sadržaji bili iskazivani u arapskom jeziku; zato su svi znatni umovi halifata, bez obzira na svoje etničko podrijetlo, svoje najviše dosege ostvarili u arapskom jeziku. Pa su tako i filozofi, bez obzira na svoje ne-arapsko podrijetlo (primjerice jedan od najvećih ˗ Avicenna ˗ koji je bio perzijskog podrijetla) svoja glavna djela napisali na arapskom.
Stoga da bismo odgovorili na pitanje što je "arapska filozofija", podsjetimo se Heideggerovih riječi da "filozofija govori grčki". Taj iskaz izraz je svijesti da se filozofiju nužno mora dovesti u vezu s jezikom u kojem se filozofira, te podsjećanje na to da se filozofija "rodila" u grčkom jeziku, da je upravo grčki, kao jezik filozofije, utjecao na ono što i danas nazivamo filozofijom, što se tradicionalno poima pod filozofijom. Jer temeljni su pojmovi filozofije ˗ koji i danas tvore osnovnu potku filozofiranja ˗ rođeni u grčkom jeziku; njih se i danas ˗ u njihovoj osnovi ˗ razumijeva u grčkome, odnosno iz grčkog. No filozofija ˗ o čemu svjedoči njezina višetisućljetna povijest ˗ u osnovi je univerzalna. I u tomu smislu ona nije (samo) "grčka". U svojoj se povijesti ona kao univerzalna potvrdila u raznim jezicima i kulturno-civilizacijskim kontekstima, a arapski jezik i kultura koju upravo stoga što je arapski bio glavni, temeljni jezik te kulture smijemo nazivati "arapskom", potvrdili su tu njezinu univerzalnost. Jer, premda rođena u grčkom (tj. u jednom od indoeuropskih jezika), filozofija je u arapskomu (semitskom jeziku, jeziku posve drukčije strukture od indoeuropskih) u punomu smislu riječi potvrdila svoju univerzalnost ostavši istovjetna svome izvornom "grčkom" značaju, potvrdila da se filozofijsko mišljenje može "prilagoditi" i ne-grčkoj, tj. ne-indoeuropskoj strukturi jezika. Odnosno ˗ kako bi se s jednakim pravom moglo reći ˗ potvrdila da se oruđe jezika može "prilagoditi" zahtjevima filozofijskog mišljenja. Jer vidjet ćemo da su filozofi koje nazivamo arapskima, zato da bi mogli filozofirati (što se mora "na grčkome"), morali arapski jezik prilagoditi potrebama proizašlim iz nužnosti usvajanja i razvijanja grčkih forma mišljenja. Uz to vrijedi reći i to da je ˗ kako ćemo vidjeti posebno na primjeru jednog od glavnih doprinosa Avicennine filozofije u metafizici ˗ moguće spekulirati o tome da su neke filozofske ideje "prirodno" proizašle iz specifičnosti arapskog jezika.