UZROCI PRVOG SVJETSKOG RATA - KONTROVERZE I KONSENZUS

About the book UZROCI PRVOG SVJETSKOG RATA - KONTROVERZE I KONSENZUS

Analizi uzroka Prvog svjetskog rata autorica pristupa kronološki. Nakon kratkog uvodnog pregleda događaja koji su doveli do izbijanja rata 1914. godine, u prvom dijelu knjige analizira rasprave koje su se odvijale tijekom i neposredno nakon rata. Drugi dio knjige obrađuje reakcije takozvanih revizionista i proturevizionista na Versajski ugovor. U trećem dijelu knjige razmatra konsenzus koji je uslijedio nakon Drugog svjetskog rata i izazove koje je pred tu novu ortodoksiju postavio njemački povjesničar Fritz Fischer. U četvrtom dijelu proučava zadnja desetljeća znanstvenog rada na temu ove knjige te predstavlja neke novije rasprave. U zaključnom dijelu knjige autorica tvrdi kako je trenutačni konsenzus da je Njemačka imala najveći udio u krivnji, ili barem veoma velik udio u krivnji, no da je za poštenu procjenu potrebno uzeti u obzir i politike drugih europskih vlada te da trenutno dostupni dokazi podupiru takav odmjeren zaključak. Autorica naglašava da je povijest uvijek samo interpretacija događaja, formulirana u kontekstu političkih okolnosti. Dakle, povijest nije objektivni, činjenični prikaz događaja onako kako su se dogodili, a povijesne analize valja čitati s jasnim razumijevanjem njihova porijekla. Povijest je podložna pristranosti, falsifikaciji i namjernom pogrešnom tumačenju pojedinaca, čak i profesionalnih povjesničara, kao i cenzuri državnih tijela. (kgz)

Prvi svjetski rat nije samo prvi rat svjetskih razmjera već i prvi rat u kojemu je pitanje krivnje uopće bilo važno. Dotada, rat je smatran sasvim uobičajenim, legitimnim nastavkom politike drugim sredstvima i ni od jedne zaraćene strane, makar bila i poražena, nije se očekivalo da se posrami zbog svojeg sudjelovanja u ratu. Ipak, pitanje uzroka ovoga rata, zbog njegove totalnosti, golemih razaranja i milijunskih žrtava, prebačeno je i na polje morala. No moralna osuda imala je i svoje konkretne materijalne reperkusije. (Marino Badurina, https://hrcak.srce.hr/158136)

ULOMAK

Anninka Mombauer (1967) predaje na Odsjeku za modernu europsku povijest Otvorenog sveučilišta u Velikoj Britaniji. Studirala je povijest na sveučilištu u Münsteru i na Sveučilištu Sussexu gdje je i doktorirala 1998. godine. Od 2006. do 2011. bila je tajnik Njemačkog društva povjesničara. Član je uređivačkog odbora projekta 1914-1918 Online (Međunarodna enciklopedija Prvog svjetskog rata). Najvažniji dosada objavljeni radovi: Helmuth von Moltke and the Origins of the First World War. Cambridge University Press, 2001. The Origins of the First World War: Controversies and Consensus. Longman, 2002. Die Julikrise. Europas Weg in den Ersten Weltkrieg (The July Crisis, Europe’s Way to the First World War), published by C. H. Beck Verlag, Munich. The Battle of the Marne, 1914. A comparative history, 2014 Cambridge University Press.

Danas nas od Prvog svjetskog rata dijeli nekoliko naraštaja i ta vremenska distanca sasvim sigurno utječe na naš odnos prema temi, no čak i ako stogodišnjica predstavlja prekretnicu na kojoj Prvi svjetski rat uistinu postaje poviješću, pitanja i dalje ostaju ista. Zašto izbjegavanje sukoba nije uspjelo 1914. kao što je to bio slučaj u prijašnjim krizama? Kakve su uloge igrali određeni donositelji odluka? Je li slavno tumačenje Davida Lloyda Georgea po kojemu je Europa „kliznula“ u rat – to ‘veliko izjednačavanje, odnosno relativizacija’ kojim se krivnja za rat ne pripisuje nikome – uistinu jednako valjano kao ono koje razmatra sve dostupne dokaze i zaključuje da su neki pojedinci željeli rat više od drugih?

U najnovijem velikom istraživanju Srpanjske krize, „najkompliciranijeg događaja modernog doba“, prikupljen je impresivan broj dokaza na međunarodnoj razini koji ne optužuju nijednu državu posebno. Daleko smo se odmaknuli od Fritza Fischera i njegovog naglaska na odlukama jedne vlade, a koncentriranje na proučavanje na međunarodnoj razini pomaže u rasvjetljavanju zajedničkih pretpostavki i ograničenja koja su obilježavala sve odluke donesene u srpnju 1914. A ipak, mene je vlastito čitanje izvora dovelo do velikog broja drukčijih dokaza koji pokazuju da se želja za započinjanjem rata u srpnju 1914. pojavila mnogo prije u Berlinu i Beču nego u drugim prijestolnicama. Drugi bi mogli sa sličnom sigurnošću dokaze o ratnom huškanju i krivnji tražiti u Sankt Peterburgu, Beogradu i u Parizu.

Utvrđivanjem vjerojatnosti, prije nego krivnje, dopuštamo postojanje drukčijih tumačenja, čak i ako ih možda smatramo manje vjerojatnima od naših. Budući da se kao povjesničari bavimo traganjem za istinom – za činjenicama, a ne fikcijom – priznamo li da je moguće pronaći više istina, možda ćemo lakše prihvatiti druga tumačenja. Nema potrebe da se ova stogodišnja rasprava o uzrocima rata nastavi u onako oštrom tonu u kojem se vodila veći dio dvadesetog stoljeća. Malo je vjerojatno da će se riješiti konsenzusom, no možda ćemo se, stotinu godina poslije, ipak početi baviti utvrđivanjem vjerojatnosti te se – uz pomoć dokumenata – složiti o tome kako je rat započeo, čak i ako se ne složimo oko toga zašto je započeo.

Annika Mombauer