VANDALIZAM - Nasilje nad kulturom

About the book VANDALIZAM - Nasilje nad kulturom

Studija njemačkog povjesničara Alexandera Demandta "Vandalizam: nasilje nad kulturom" predstavlja rijedak primjer minucioznog povijesnog pregleda, analize i teorijskog istraživanja fenomena strukturalnog nasilja nad kulturom u povijesti.

Autor je renomirani povjesničar, stručnjak za rimsku povijest careva, a specijalizirao se za prijelazna doba raspada carstava, nestanak epohalnih tvorevina koje su uspostavile visoki kulturni poredak u povijesti.

Vandalizam se shvaća kao nasilje nad kulturom. Taj pojam pretpostavlja ne samo simboličko nasilje nad slikom jedne kulture - ikonoklazam - nego potpuno uništenje tragova zaposjednute i osvojene kulture svim mogućim sredstvima. U vjerodostojnoj i argumentima povijesne znanosti izvrsno izvedenoj knjizi autor pruža pregled vandalizma od najstarije pisane povijesti do suvremenoga doba. U svojoj tipologiji vandalizma Demandt razvija postavku o barbarstvu kao uništenju kulture i o barbarstvu kao poništenju pisanih tragova o izvornoj kulturi koja se održava nasilnim preobražajem. Ovdje nije riječ o procesima akulturacije i sinkretizma, hibridizacije.

Naprotiv, moderno je barbarstvo specifičan oblik kolonijalizma, političke i kulturne hegemonije koja civilizacijski vlada na taj način da druge civilizacije porobljava kao "primitivne" i "divlje". Religijski motivi uništenja u doba stare povijesti - Egipat, Asirija, Rim - u novije su doba zamijenjeni ideologijskim.

Vandalizam je povijesni zločin nad autentičnim tragovima naroda i njihovoga povijesnoga sjećanja. Povratak sjećanju označava novi način zadobivanja tradicije putem rekonstrukcije, čuvanja i uzdizanja obveze kulturalnog arhiviranja dokumenata koji svjedoče o vandalizmu kao najbrutalnijem obliku zatiranja kulture nekog naroda u ime Boga, Nacije, Ideologije.

Knjiga Alexandera Demandta otvara najznačajnija pitanja današnje povijesne znanosti i društvenih i humanističkih znanosti uopće.

Kulturno stvaralaštvo bavi se djelima koja će što je moguće dulje potrajati i doprijeti do velikog broja ljudi. Ta čežnja za unutarpovijesnom vječnošću nije neki znak neumjerenosti, već odgovara svijesti da se kultura, koja čovjeka čini čovjekom, prenosi naraštajima kao proces učenja. Predaja iskustva, na posljetku, od starine je dužnost povjesničara. Dobro znajući kako ništa ljudsko nije vječno, on prihvaća borbu protiv prolaznosti i zaborava. Nakon što je već homerovski Ahil opjevao i pojmio djela junaka1, i Herodot, pater historiae, htio je za potomstvo sačuvati sjećanje na ratove s Perzijancima, a njegov nasljednik Tukidid 2 vidio je u njegovu djelu »dostignuće za vječnost«, ktema es aiei. Očekivanja obojice dosad su se svakako ispunila. Nisu se nadali da će se čovjek sjećanjem ćudoredno poboljšati, nego su se ograničili na to da ljudima pokažu za što su sve sposobni - a je li to malo? Povijest nas ne ući onome što nam je činiti, ali nas svakako uči na što sve moramo računati...