VUKOVARSKI SPOMENAR

About the book VUKOVARSKI SPOMENAR

Nekada davno spomenari su bili svakodnevna pojava. Tadašnji ljudi bili su mnogo svjesniji vlastite prolaznosti nego što smo mi danas, pa su zato nastojali sačuvati uspomenu o sebi i o drugima. Nabavili bi kakvu podeblju teku (po mogućnosti da je uvezana u kožu ili svilu i da ima nešto zlatotiska), pa bi onda od prijatelja, znanaca i rođaka tražili da im se u spomenar upišu. I, svi su to vrlo zdušno i vrlo ozbiljno činili: sastavljali su stihove, ispisivali mudre izreke, risali palme i zalaske sunca, moleći u svom tekstu vlasnika spomenara da ih nikad ne zaboravi, kao što neće ni oni njega.
Pri tome onaj tko se u spomenar upisivao nije vodio toliko računa da ostavi traga o sebi, koliko o tome da izrazi svoje osjećaje prema vlasniku spomenara. Svi oni stihovi, sve mudre izreke i crteži, zapravo su govorili o njemu, i tako je vlasnik spomenara doznavao da je omiljen i cijenjen; a radi takve spoznaje isplatilo se potrošiti nešto novca i truda na onu bilježnicu sa zlato-tiskom.
Te sam se institucije sjetio onda kad su mi u Matici hrvatskoj predložili da od triju mojih knjiga o Vukovaru načinimo izbor i tako sastavimo nešto novo i možda zanimljivo. Zamislio sam tada da je i Vukovar zapravo osoba, da je i on vlasnik nekakva velikog spomenara...