ŽENE NA PUTU

About the book ŽENE NA PUTU

Prostor i pjesma, tijelo prostora i tijelo pjesme – dugotrajna su i nerijetko poticajna žarišta pisanja, jer kao da uspostavljanje razdaljina za pogled i oko, znak i predmet daje na sigurnosti da se nećemo zaplesti u dobre običaje i loše navike sugovornika, njihov govorni standard i jezičnu valjanost. Tijelo prostora – poticajno je za stvaranje anatomije grada, disanja, hvatanja ritmova i impulsa koje nam neprekidno stižu kao signal, opomena, prijetnja. Radost pisanja, kad sve oko tebe postaje građa za pjesmu, traje kraće od onoga što zapisujemo i što čitamo, jer zaustavljanje i zapisivanje onoga što traje i što se događa opasno postaje opće mjesto, razglednica za bližnje (nebo, let ptice, djeca u prolazu...). (…)
 
Strah od zatvorenosti nadilazi se dijalogom sa sobom, razgovor s podrazumijevanim vlasnicima znanja, nalogodavcima i očekivanim zadacima. Pjesnikinju, onu ili onoga koja nam govori lako je moguće vidjeti u hodu, u kretanju, u slobodi da se bude sam, sama sa sobom, u besciljnosti. Riječ je o malim starinskim poslovima, reklo bi se, ali i njihovo iščeznuće govori o mnogočemu: "Među tvoje prste useljava dolutali prostor,/ ne znam otkuda se stvorio, i zašto baš tu/ toliki prostor, a sve više biva njega,/ dok se tvoje ruke prave da i dalje obavljaju/ male starinske poslove" (Tijelo prostora). Napor koji isplivava, napor koji stvara obrise i sjene drugome jest u iznimnosti detalja, uvida koji ne stječu stvari same po sebi, bezdanost je jedna od figura za pisanje, za postojanje, za opstanak.
 
Miroslav Mićanović