AUSTROUGARSKI BOJNI BRODOVI U PRVOME SVJETSKOM RATU

O knjizi AUSTROUGARSKI BOJNI BRODOVI U PRVOME SVJETSKOM RATU

Često se postavlja pitanje jesu li Austro-Ugarskoj kao jadranskoj državi uopće bili potrebni veći ratni brodovi, a posebice bojni brodovi. Obalu se navodno moglo braniti nizom manjih ratnih brodova, poput torpiljarki ili čak razarača, kao i podmornica. Ipak se ne smije zaboraviti kako je Austro-Ugarska bila jedna od velesila svog doba, a velesile nisu djelovale samo pred kućnim vratima, nego i na svjetskim morima. U doba dok je postojala Habsburška Monarhija, moć pojedinih država koje su imale izlaz na more i raspolagale većim ili manjim trgovačkim flotama mjerila se brojem kapitalnih brodova, oklopnjača i bojnih brodova. To je posebice vrijedilo u doba navalizma potkraj 19. i početkom 20. stoljeća, kad je na svjetskim morima vladala utrka u gradnji bojnih brodova, ubrzana poslije pojave britanskog Dreadnoughta, bojnog broda s  jedinstvenim kalibrom glavnih topova, koji je natkrilio gotovo sve starije bojne brodove. Austrougarska mornarica je raspolagala krstaricama koje su pokazivale zastavu na svjetskim morima, a bojna flota je pak služila projekciji moći na Istočnom Sredozemlju, gdje je Austro-Ugarska bila i trgovački aktivna. Stoga je bilo nezamislivo raspolagati samo flotom komaraca (torpiljarki i topovnjača) za obalnu obranu, a istodobno promicati i štititi interese države i državne privrede u bližem ili udaljenom prekomorju.