Autor Tućan, Fran

Hrvatski mineralog i petrograf (Divuša kraj Dvora na Uni, 26. IX. 1878 – Zagreb, 22. VII. 1954). Studij prirodnih znanosti i doktorat završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kod profesora M. Kišpatića, koji mu je bio uzor u znanstvenom radu i na polju popularizacije znanosti. Po završetku studija postao je 1905. kustos u Mineraloško-petrografskom odjelu Narodnoga muzeja u Zagrebu. Godine 1918. bio je imenovan ravnateljem muzeja te predstojnikom Mineraloško-petrografskoga zavoda i 1919. javnim redovitim profesorom Filozofskoga fakulteta. Godine 1919–20. obnašao je i dužnost povjerenika za prosvjetu i vjere u Hrvatskoj. Njegov rad u svojstvu sveučilišnoga profesora bio je prekinut u vremenu 1942–45., bio je umirovljen i neko vrijeme zatočen u logoru. Nakon rata vraćen je na Sveučilište te je 1946–47. bio prvi dekan novoosnovanoga Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu. Bavio se geokemijom Dinarskoga krša, posebno je proučavao vapnence, crvenicu i boksit. Najpoznatija je njegova teorija o postanku crvenice, prema kojoj je to netopljivi ostatak karbonatnih stijena, a boksit fosilna crvenica. Tućan je bio vrlo angažiran u stručnom i društvenom radu te na popularizaciji znanosti. Bio je predsjednik Hrvatskoga prirodoslovnog društva (1915–21. i 1945–54) i Matice Hrvatske (1919. i 1920) te član francuskog i češkog mineraloškog društva. Član JAZU postao je 1930., a nakon II. svjetskog rata i član Predsjedništva Akademije. Od 1945. do smrti uređivao je časopis Priroda. Napisao je više od 60 znanstvenih i 80 znanstveno-popularnih radova, šest srednjoškolskih te dva sveučilišna udžbenika: Opća mineralogija (1928), Specijalna mineralogija (1930). Pisao je i prigodne članke, putopise, beletrističke crtice i kazališne kritike. U njegovu čast utemeljena je 1987. Nagrada »Fran Tućan« za popularizaciju znanosti.

Hrvatska enciklopedija