CESTA ZA TAR

O knjizi CESTA ZA TAR

Knjiga pjesama Irene Matijašević Cesta za tar već naslovnim signalom, uputom za neodređeno mjesto i cilj čitanja, snalaženja u prostoru (Tar / tar), uvlači čitatelja u vlastite sumnje i opsesije, dvojnosti i suprotstavljenosti. Na putu smo koji nije lišen stvarnih geografskih odrednica, imena velikih gradova (Beč – Zagreb – München) i onoga što se vezuje za „stabilne zemlje“ i njihove jezike. Atmosfera pustoši i zarobljenosti onim što nam prethodi prije putovanja ili je vrijedno divljenja i traženja odgovarajućih riječi, pridjeva, okuplja u knjizi pojedinačne oznake, fragmente koji nastaju u srazu poezije i proze. Ograde i analize, reklo bi se, pjesnička su strategija Irene Matijašević, koja se ogleda sa sobom i s onim što ne promiče njezinim uvidima, tragovima emocionalne uznemirenosti i pomirljivosti sa svim što se zbiva kad piše. Kada piše? Pažljivu i upućenu čitatelju podastire se opsežna mapa različitih poetičkih struktura i perspektiva, ali i izravnih izvoda, zaključaka i ideja: pisanje je način izbjegavanja boli. Može li izravnije i udaljenije, Cesta za tar napučena je podjednako onim što se može znati i naučiti, ali njezina je tajna u napuštanju općeg mjesta, u potrazi za jedinstvenim govorom, jezikom: „Kao okrhnuta vaza koja želi biti cvijetu dom i kao utočište / trebam te u zemlji. Uostalom, riječi su riječi. Nitko nije / pošteđen. Kad ti kažem nešto svjetski, mislim na opća / ganuća. Weltschmerz.“ Pjesnikinja u opreznim narativnim cjelinama bilježi trenutke koji su promakli, nestali ili je u svojevrsnu „ribolovu“ kojim ukida razliku između stvarnosti i zaborava, između onoga što je nekad bilo vidljivo, a sad se krije u neprozirnom i nesigurnom: je li to glas ili nešto daleko veće i potpunije? Drugi dio knjige, između vatre i zemlje, događa se upravo sad, dok se nižu riječi stranice, bjelina i mrak grafema, riječ je o pokušaju pisanja bez ljubavi u kojem iznevjerava samu sebe i traži drukčija mjesta i uloge: „Ti si moja kristalna savršena / polovica i nemasni ugljikov vodik. Ja sam zahrđala / vodilica, žica koja vodi do televizora. Ti si digitalni / zaručnik, a ja zatamnjena stranica.” Navodi i citati su privremeni i zauzimaju samo dio svjetla (ili mraka), nesigurna su projekcija žudnje i straha, odustajanja i prisutnosti. Riječ je o traženju mjesta bez boli, a to jest mjesto pisanja i nakon toga nema uzmaka, nema odustajanja. Ali ni mira, ako se to htjelo ili sanjalo. Tko zna?