ČETRDESET ANTILJUBAVNIH I JEDNA NEKONKRETNA

O knjizi ČETRDESET ANTILJUBAVNIH I JEDNA NEKONKRETNA

Robert Roklicer čini vidljivim namjeru da u svojim pjesmama, pa i u najnovijoj zbirci koja očigledno nastoji ići protiv struje poznatih pisaca ljubavnih pjesama, učini ravnopravnim takmacem erotsku matricu pjesme, njezino robusno ukazivanje na to da upravo erotsko, bilo ono smiješno ili lakrdijaški tragično, preostaje kao dokazživljenja i postojanja. I dok klasična ljubavna pjesma nastoji sublimirati strasti i uzvisiti (zajednički) doživljaj erotskog (i duhovnog?) sjedinjenja, Roklicer nastoji što lapidarnije opisati u stihovima zbližavanje i istovremeno razdvajanje partnera koji su nekovrsni društveni i erotski zamorci kratkotrajnih ljubavi. No, oni su upravo stoga pjesniku važan ispis postratnog, malodušnog vremena, koje se neprestano opire potpunoj
marginalizaciji, ali uz to pruža mogućnost lakog, razumljivog distiha, vijonovske ironije kojom naglašava kako ljudska slučajnost može biti više nego izvor gorkih, duhovitih i dokumentiranih sličnosti(Tamari s kurjim očima, Razgovarajući s njenim sisama, Proleterska pjesma o hemoroidima). Dapače, pjesnik će u knjizi koristiti aktualnosti,svakidašnja zbivanja, ponekad uzimajući kao predložak i kakav novinarski uradak ili televizijsku emisiju Big Brothersa (Novi isti dan, Singing In The Rain, Jeftine cipele, Popiši me). Tako
se Roklicerova erotska provokacija ukazuje kao naznaka strasti sve utišanijeg i društveno marginaliziranog života, koji doduše uvijek na raspolaganju ima gorku i duhovitu poantu (Umalo da nisam, Puno ničega, Novi list isti dan, Kad budem mrtav i nijem). Roklicer u najnovijoj knjizi pjesama ulazi još dublje u naizgled
površinsku jednoličnost i ponavljajuću želju zaživotom, koji će se uvijek dvosmislenotkriti pred pomalo umornim junakom i njegovom duhovitom ali i samoironičnom gestom.