CRNI ZID

O knjizi CRNI ZID

Znanstvena fantastika kao žanr slabo je zastupljen kod domaćih nakladnika i zato treba pozdraviti svaki ovakav potez, pogotovo zato što je riječ o mladom domaćem autoru Danijelu Šahu i objavljivanju njegova romana prvijenca Crni Zid.
Značajnost takvog poteza još je veća ako se zna da domaći autori romana gotovo i nisu pisali o toj temi. Aktualna tema o prijelazu čovječanstva i ljudske civilizacije na višu razinu, razinu kolektivne svijesti, u ovom je romanu dobro razrađena. Ostaci civilizacije i cjelokupnog čovječanstva, porazbacani diljem planeta, rađanje i širenje mračnog kraljevstva koje progoni ljude i ratuje protiv njih, događaji i atmosfera dobro su opisani i djeluju realno. Roman je pisan uvjerljivo, bez suvišnih detalja koji bi opteretili priču. Iako se o njima ne govori izravno, oni su presudni, ali i dovoljno prisutni za razumijevanje i doživljaj atmosfere. Crni Zid je roman koji će svojom tematikom i radnjom, napetom do samog kraja, privući pozornost i zasigurno osigurati svoje mjesto na polici svakoga istinskog ljubitelja znanstvene fantastike.
U bliskoj budućnosti, nakon velikih katastofa koje su pogodile čovječanstvo, odigrat će se završna bitka između dobra i zla. Čistoća i pravednost, oživotvoreni u Marinu Lordanu, te zloba, simbolizirana Demonom, povest će konačnu, nepoštednu borbu za prevlast nad preostalim ljudskim životima i dušama ovog planeta. Dinamičnom i uzbudljivom radnjom autor nas vodi kroz ostatke svijeta kakvog znamo prema svijetu kolektivne svijesti. No prije tog prijelaza treba proći zadnju kušnju ljudskog roda — konačni obračun s najmračnijim silama koje postoje. Nakon kraha jednoga civilizacijskog kaosa i posljedica što proizlaze iz toga autor ipak ostavlja dovoljno prostora za sintezu međuljudskih odnosa, s naglaskom na buđenju praiskonskog dobra u svakome od nas. Hoće li ljudi duboko u sebi prepoznati tu snagu ili će pohitati smrtnom neprijatelju u naručje, ovisi samo o preživjelima, kojih je iz minute u minutu sve manje...
Odlomak iz romana
Stvor se trgnuo, budeći se iz višestoljetnog sna. Dignuo je giavu, skrivenu pod kapuljačom halje. Progledao je. Prizor je bio presokantan za njegove Tek probuđene prazne očne duplje. Preplašeno je zateturao. No, onda je shvatio da ne može pobjeći, da nema izlaza. Ostao je na mjestu, dok se sve oko njega munjevito gibalo - zrak obasjan jarkom crvenom svjetlošću strujao je oko njega - kao da se kretao kroz guste oblake koji zaustavljaju Sunčeve zrake na putu prema zemlji. Pogledao je uokolo ne vidjevši ništa osim crvenila koje je ostavljalo dojam krvi, nasilja i smrti, Kao da se nedavno odigrala nekakva velika katastrofa. Stvor se nacerio na tu pomisao - ushićenost je tjerala strah iz bijelih mu, drevnih kostiju. To je bilo njegovo prirodno okruženje, mjesto kojem je po vlastitoj osnovnoj konstituciji bića i pripadao.