ČUDO RUŽE

O knjizi ČUDO RUŽE

Čudo ruže (Miracle de la rose, 1946), slavljeno kao remek-djelo, žestoka je, subverzivna i provokativna priča o Harcamoneu, idealiziranom ubojici osuđenom na smrt, kojeg je pripovjedač sreo u zatvoru neposredno prije njegova pogubljenja. Riječ je o pripovjedaču koji, premda nosi autorovo ime u romanu, ne odgovara činjeničnoj zbilji jer Genet nikada nije bio zatočen u kaznionici Fontevrault i nije poznavao tog legendarnog zločinca.
U romanu se sjećanja iz djetinjstva (kazneno-popravni dom Mettray) i surova zbilja kaznionice Fontevrault miješaju u gustoj pripovjednoj masi jednako hibridne građe sastavljene od njegovana stila do krajnje vulgarnog šatrovačkog govora. Okrutna zbilja obilježena homoseksualnim orgijama, poniženjima i eskalacijom svih vrsta zala rekonstruirana je u nekoj vrsti vremensko-prostornog mozaika u kojem se nižu, križaju i stapaju epizode iz Mettraya i Fontevraulta što ih glas pripovjedača usmjerava tako da pokaže kako je riječ o svjesnoj tvorevini, a ne o jednostavnom kolažu uspomena. Ako je Mettray idealiziran, Fontevrault je prikazan u svoj svojoj grubosti, da bi se ta rugoba života mogla transformirati u čudesnu ljepotu, u spoj mašte i pjesničkog umijeća kao voljan i svjestan čin koji ispituje i istražuje mistične putove da bi se uronilo u božansko, na što, uostalom, simbolika Ruže i upućuje.

Jean Genet (Pariz, 1910 – Pariz, 1987) francuski je pjesnik, romanopisac i dramatičar. Djetinjstvo je proveo u popravnom domu što je trajno obilježilo njegov psihološki lik, podvojen između zla i uzvišenosti. Nakon skitanja Europom, krađa, izgona i prostitucije, godine 1942. u zatvoru počinje pisati poeziju. Ubrzo prelazi na prozu u kojoj se isprepleću fikcija i ispovijest. Njegovo prozno pismo odlikuje profinjena poetičnost na tragu Villona i Rimbauda, što je u izrazitoj suprotnosti s najčešćim tematskim preokupacijama – promiskuitetom, homoseksualnošću, izdajom i zločinom. Zauzimanjem skupine utjecajnih intelektualaca 1948. ukinuta mu je kazna doživotnog zatvora. Genet je autor četiri romana: Gospa od cvijeća (Notre-Dame-des-Fleurs, 1944), Querelle iz Bresta (Qurelle de Brest, 1944), Čudo ruže, Pogrebni zavod (Pompes funèbres, 1947/) te brojnih drama od kojih je najpoznatija Sluškinje (Les Bonnes, 1947, u nas izvedena 1967. u zagrebačkom HNK).