DJEČAK ZA ZATVOR

O knjizi DJEČAK ZA ZATVOR

Dječak za zatvor pripovijest je o jednom samotnom odrastanju na zagrebačkoj Trešnjevci. Dječak Žiža – rođen sredinom 1950-ih – dijete je rastavljenih roditelja i živi s ocem, bakom i djedom, a potom i s maćehom. On uporište prvo nalazi u novoj obitelji, potom u crkvi, kao ministrant, i naposljetku u književnosti i kazalištu, najprije kao član školske recitatorsko-literarne sekcije, a kasnije i u druženju s poznatim piscima Cesarićem i Lovrakom. „Nestvarni“ vršnjaci i susjedi, jednako kao i „stvarni“ pisci, obilježit će Žižino sazrijevanje, no odlučujući moment dogodit će se 1971., kad Žiža bude priveden na demonstracijama. Dječak za zatvor, ispovjedni roman Željka Ivanjeka (1954.), sastavljen je od piščevih sjećanja i fragmenata koje je doznao od svojih bližnjih ili ih naprosto zamislio. Otuda u romanu dvije inačice pripovjedačeva imena i dva pripovjedača, što potiče sumnju da su biografske ili izmišljene priče možda vjernije od autobiografske.

„U književnosti se Ivanjek javio kao adolescent – ‘Wunderkind’. Hvala Bogu bio je prepoznat i dobio stipendiju da bi omirisao svijet i vidio kakva se tamo književnost piše, što se čita i naposljetku čemu i kako sve to služi oblikovanju književnog života. Tako je upoznao postmodernu književnost na njenim američkim izvorima, ali to ga nije lišilo obveze da temeljito pročita npr. Flauberta.“ - Branimir Donat

„Radi se o obrazovanom i suptilnom pripovjedaču koji je svoje mjesto u književnosti zacrtao prozom sklonom eksperimentu, autoreferencijalnosti, lingvističkim poigravanjima i grafičkim intervencijama, da bi kasnije svoj rukopis pročistio do umješnih i dojmljivih priča koje nikada nisu nasjedale na trendove, ali su formalno i sadržajno i danas više nego uvjerljive.“ - Jagna Pogačnik

„Ivanjekov jezik, ta domaća zagrebačka kajkavština, urbana, radnička, sirotinjska (ne obrtnička), koja je već odavno nestala iz literature, s Ivanjekom se vratila kao topao, emotivan jezik, autentičan jezik njegovih likova.“ - Borivoj Radaković