DOMOLJUBNE MISLI (t.u.)

O knjizi DOMOLJUBNE MISLI (t.u.)

Hrvatska zemlja vrijedi danas, na žalost, više od nas.

Naš svijet se ne raduje jer je praznik,
nego jer zbog praznika ne mora raditi.
Mi ne svetkujemo jer radimo,
nego svetkujemo da ne moramo raditi.

Gdje je Hrvatska najbjednija, tu je najhrvatskija.

Hrvatska je danas zemlja potpunog bankrotstva:
političkog, ekonomskog, socijalnog i literarnog.
Inteligentnija i energičnija radna snaga seli se u Ameriku.

Glupost je velevlast i samo glup političar s njome ne računa.

I dok je srca, bit će i Kroacije!

Antun Gustav Matoš rodio se u petak 13. lipnja 1873. u srijemskome selu Tovarniku na istočnome rubu Hrvatske. Po riječima Matoševe majke babica je primivši novorođenče rekla: »Ovaj Vaš mali bit će velik čovjek, njegovo će se ime mnogo spominjati, ali – mnogo će i trpjeti.« Obitelj se već 1875. preselila u Zagreb, pa Matoš za sebe kaže da je rodom Srijemac, a odgojem Zagrepčanin. Budući da ni drugi put nije položio sedmi razred gimnazije, među ostalim zbog nedovoljnoga iz hrvatskoga jezika, roditelji ga šalju u Vojni veterinarski institut u Beč, ali gubi stipendiju, vraća se 1892. u Zagreb i objavljuje svoju prvu pripovijetku Moć savjesti u »uglednome« Vijencu, »kada balavcima bijahu otvoreni samo stupci Brašljana i Pobratima«. Nakon služenja vojnoga roka u Kutjevu i Potkivačke škole u Zagrebu dezertira u ljeto 1894., skita se po rodnoj Slavoniji, uhićen je kao vojni bjegunac u Mitrovici i zatočen u Petrovaradinskoj tvrđavi, odakle bježi u Srbiju i Beograd. Tako počinju Matoševa europska lutanja: sedam godina u Beogradu (prvi put u obrenovićevskoj prozapadnoj Srbiji od 1894. do 1898., drugi put u karađorđevićevskoj nacionalističkoj Srbiji od 1904. do 1908.), godinu i pol u Ženevi (1898.–1899.) te pet godina u Parizu (1899.–1904.). Ako se tomu dodaju kraći boravci u Beču, proputovanja kroz München i dva zdravstvena putovanja u kasnim godinama, mjesec dana u Firencu 1911. i dva mjeseca u Rimu 1913., Matoš je bio kulturni nomad koji se napajao na različitim europskim izvorima i uspostavio svjetske standarde modernoj hrvatskoj književnosti.

U nesređenim životnim prilikama i teškim okolnostima izbjeglištva Matoš je bio profesionalni pisac: živio je isključivo od svoga pera. Pisao je u svim žanrovima, od lirike, umjetničke proze i putopisa do novinskih feljtona, eruditskih eseja, kritika i polemika. Po zastupljenosti svih žanrova, po ostvarenim estetskim vrijednostima, po širini svoje erudicije i univerzalnosti svoga duha Matoš je moderni klasik hrvatske književnosti.

Gradovi u kojima je boravio i kroz koje je lutao nisu samo prostori Matoševe biografije nego i mjesta njegove poetike. U Beogradu se oblikovao kao novinar, kritičar i pisac. Nakon što mu se ukočila desna ruka tu je napisao svoju prvu javno objavljenu pjesmu Utjeha kose 1906. U Ženevi se upoznao s idejom krajolika u Rousseaua i H.-F. Amiela, koja će u susretu s M. Barrèsom utemeljiti njegovu teoriju i estetsku praksu krajolika. Neposredno nakon dolaska u Pariz napisao je simbolističku novelu Camao, o kojoj Vladimiru Tkalčiću piše da će biti »najbolje od svega« što je dosad tiskao. U Parizu je nastalo petnaestak novela, među kojima su i mnoge antologijske poput Nekad bilo, sad se spominjalo, Balkon, Cvijet sa raskršća, Put u ništa, Samotna noć i dr. Pariz je mjesto glasovitih feljtona objavljenih u knjigama Dojmovi i Ogledi, koje je s Pariške svjetske izložbe 1900. pisao za Hrvatsko pravo lamentirajući nad činjenicom što Hrvatska nema samostalan paviljon i diveći se čudima moderne civilizacije. Firenca i Rim mjesta su njegovih zanosnih eruditskih feljtona o europskoj umjetnosti i kulturi, a doživljaj crne gondole kao lijesa za kratkoga boravka u Veneciji, Rima kao »Smrtigrada« kulture i crnoga jezera Nemi kao »groba« Matoševi su doživljaji i slutnje blize smrti. Napokon, Zagreb je mjesto Matoševih političkih feljtona, raskošnih putopisa zagrebačkom okolicom i polemika sa svojim »dragim suvremenicima«. Tu je u okršajima na domaćoj političkoj sceni oblikovao ideju hrvatske nacije, a u dodiru sa zagrebačkom okolicom razvio ideju i estetsku praksu krajolika. Nakon uzaludnih liječenja u inozemstvu i nekoliko teških operacija grla u Bolnici sestara Milosrdnica u Zagrebu Matoš je umro 17. ožujka 1914. Njegova posljednja pjesma, napisana nekoliko dana prije smrti, bio je sonet Notturno u kojoj se lirski subjekt miri s kozmosom: »blaga svjetlost sipi sa visina«, a »željeznicu« Matoševa života »guta već daljina«.

Prvi dojam današnjega čitatelja koji uzme u ruke dvadeset svezaka Matoševih Sabranih djela svevremena je vrijednost njegove umjetnosti i neobična privlačnost njegovih ideja i misli u feljtonističkoj i publicističkoj djelatnosti. Nije čudno što su Matoševe novele, pjesme i putopisi jednako umjetnički vrijedni kao i u vrijeme svoga nastanka. Kao zaljubljenik u estetsku formu, larpurlartist i poklonik svjetske kulture Matoš je u svojim umjetničkim žanrovima stvorio univerzalne estetske oblike onkraj povijesnih stilova u kojima je pisao i ideja koje je zastupao. Ono što je doista čudno, pa i fascinantno, to je zarazna privlačnost Matoševih ideja i misli koje je izricao u nefikcionalnim žanrovima – putopisima i feljtonima, esejima, književnim i drugim kritikama, polemikama, pismima i bilježnicama.

Jedan je razlog privlačnosti Matoševih ideja i misli u njemu samome. Matoš je i kao felj-tonist i publicist bio umjetnik, i to umjetnik kalamburne polemike, humora, jezičnih igara i karikature, a sve po načelu, kako je i sam istaknuo, da se bolje novinarstvo već stopilo s literaturom. Kao zabrinuti domoljub i kulturni Europljanin pisao je o svim temama onodobne hrvatske zbilje i moderne civilizacije, od neriješenoga nacionalnog pitanja Hrvatske na izdisaju Austro-Ugarske Monarhije, gospodarskih i društvenih problema do znanstveno-tehnoloških dostignuća, feminizma, športa, mode i ekoloških pitanja. Matošev najdraži »discipulus« Ujević rekao je o svome učitelju: »Ne bijaše mislilac, ali bijaše nešto daleko bolje od toga kako je nestalna stvarnost bolja od ukrućene ideje«. Matoš nije stvarao »ukrućene ideje«, nego umjetničke slike – imagološke konstrukte. U svojim mislima i idejama Matoš je tvorac modernoga hrvatskoga kulturnog imaginarija – carstva slika o svim pojavama nacionalnoga života i mentaliteta, europske kulture i civilizacije, rodnih odnosa i ljudske naravi. Bili su to lucidni uvidi, često stereotipi, od kojih su mnogi u optjecaju i danas.

Drugi je razlog privlačnosti Matoševih ideja i misli u nama. Mi smo se u mnogim sferama političkoga, društvenoga i kulturnoga života vratili u Matoševo doba. Matoš je živio i pisao u doba prve globalizacije, liberalnoga kapitalizma i nadnacionalne zajednice Austro-Ugarske Monarhije. Mi živimo u doba druge, još izazovnije globalizacije, ultraliberalnoga kapitalizma i nove nadnacionalne zajednice Europske unije. Mnoga pitanja o kojima je Matoš raspravljao danas se postavljaju žešće nego u njegovo doba. Tako su Matoševe misli i ideje dobile na početku 21. stoljeća čar začudne aktualnosti.

Već sto godina poklonici Matoševe umjetnosti pokušavaju odgovoriti na pitanje u čemu je tajna jednoga od najvećih pisaca hrvatske književnosti. Po Ivi Andriću Matoš je »gospodar riječi«, po Stanislavu Šimiću on je »pravio vrijeme, a ne vrijeme njega«, po Albertu Bazali bio je »dosljedan samo u nedosljednosti«. Matoš je sam o sebi rekao da je on prvi hrvatski pisac koji je od svoga života napravio »roman, umjetničko djelo, kao da sam sebe slikam«. Možda je upravo u tome čudesnom spoju umjetnosti i biografije, visokih estetskih standarda i nepotkupljivoga novinarstva, dosljednoga hrvatstva i kulturnoga europejstva neodoljiva privlačnost i aktualnost »magičnoga trigrama« hrvatske književnosti – A. G. M.-a.

Krleža je pisac. Matoš je legenda i mit. O tome svjedoči i ova knjižica – citatna bisernica.

Dubravka Oraić Tolić