- Lista želja
- Prijava
- 0
Košarica Vaša košarica je prazna
- Naslovnica
- književnost
- proza
- DORUČAK ZA BIČ
- alternativna područja
- arhitektura
- audio izdanja
- časopisi
- društvene znanosti
- ekonomija
- enciklopedije / leksikoni / priručnici
- erotika / seks
- hobistika
- humor
- knjige za djecu
- književnost
- lektira
- multimedijalna izdanja
- ostala izdanja
- poklon galerija
- politika
- pomorstvo
- popularna znanost
- povijest
- prirodne znanosti
- publicistika
- religija / mitologija
- rječnici / gramatike / strani jezici
- strane knjige
- stripovi
- tehnika / inženjerstvo / građevina
- turizam
- udžbenici
- udžbenici strukovnih škola i fakulteta
- umjetnost

O knjizi DORUČAK ZA BIČ
Nakon više elektroničkih knjiga, pisac i udarnik Mario Brkljačić, napokon se dao nagovoriti na objavljivanje djela u papirnatom obliku. Autorov svijet, sačinjen od zagrebačkih šljakera koji piju, psuju i razgovaraju u slengu, a povremeno pokažu i nježnu stranu, poprište je bizarnih događaja, poput gutanja vlastitog zubala, kao i sasvim obične svakodnevice sastavljene od peglanja. Međutim, o čemu god Brkljačić pripovijedao, uvijek je zabavno kao da je riječ o ludom tulumu pa bilo to i obično pecanje na Savi. Između čaša vina i pelinkovca bubre život, emocije i humor kakav žive oni s ruba, neprivilegirani i beznačajni. Marija Brkljačića moglo bi se opisati kao našeg najneprepoznatijeg odličnog prozaista. U tu izmišljenu riječ "najneprepoznatiji" valjalo bi smjestiti značenjske odrednice poput: nedovoljno priznat, a izuzetno kvalitetan. Brkljačić je dosad objavio niz zbirki poezije i priča u sklopu projekta Besplatne elektroničke knjige dok je nagrađenu knjigu, Gledaj me u oči, objavio 2004. u nakladi Studentskog centra. Brkljačićevo je ime postalo sinonim za underground scenu na kojoj, danas barem, više nitko ne želi ostati. Pišući ponajviše o životu radničke klase, Brkljačić kroz svoje pismo provlači blagu ironiju prema vječito lošem stanju proletarijata. U pričama najčešće kreira lik melankoličnog, depresivnog radnika intelektualca koji vječno pati u ljubavi iako to ne pokazuje na van. Međutim, u svojoj melankoliji Brkljačić ne zapada u patetiku, nego je zabavan i životan, uvjerljiv i duhovit. Kroz priče se najčešće provlače isti likovi i jednaka svakodnevica koja kao da postaje imanentna čovjeku koji radi fizičke poslove i ne može se uspeti na socijalnoj ljestvici. Tu leži ujedno i kritika tako strukturiranog društva da na mnoge načine onemogućuje vertikalno napredovanje pojedinca.