EU U 100 KORAKA

O knjizi EU U 100 KORAKA

 „Ovu knjigu doživljavam kao svjedočanstvo jednog vremena, ali i kao dobru podlogu promišljanja hrvatske budućnosti na početku, nedvojbeno, nove epohe za hrvatsko društvo i državu.“

Nadan Vidošević, predsjednik Hrvatske gospodarske komore

 

Ova je knjiga dokument o jednom neobičnom putovanju s preprekama. U 100 priča  prati hrvatski put u EU od otvaranja pristupnih pregovora do prvih europskih izbora. Da još jednom ne bismo zaboravili kamo idemo i zašto smo uopće krenuli.

 

Sažetak:

Još 1990., nakon prvih višestranačkih izbora i sloma komunizma u Europi, naivno smo se nadali da smo pred vratima  Europske zajednice koja se upravo pretvarala u EU. Onda je došao pa završio rat. Činilo se da ćemo napokon i mi krenuti  u EU, no ništa od toga ni nakon Oluje 1995., niti nakon mirne reintegracije Podunavlja 1998. godine. Trebalo je prije promijeniti vlast, demokratizirati se, i ispuniti još mnogo uvjeta: regionalizirati se i internacionalizirati, locirati, uhititi, identificirati, transferirati...

A onda smo nakon mnogo odgoda, zadavanja i ispunjavanja uvjeta, na jesen 2005. napokon ozbiljno krenuli u EU, ne znajući koliko će dug biti put i kakve ćemo prepreke na njemu nalaziti...

Odmah nakon starta počela su spoticanja i prepreke na putu, ZERP, granica u Piranskom zaljevu, sud u Haagu...

Kad se nađosmo u slijepoj ulici upomoć pozvasmo Busha, istog onog Georgea Busha, američkog predsjednika (o) kojem  je samo koju godinu ranije predsjednik Mesić svašta  izgovorio...

No kakvi smo to mi, putnici u EU? Posttranzicijski, koji stalno pokazuju da su izgubili vrijednosti, izokrenuli ih, ili ih možda nikada nisu ni imali. A duh starih vremena još uvijek upravlja hrvatskom politikom...

Naše postjugoslavensko istočno susjedstvo u to je vrijeme i dalje na čekanju… Čeka se novi rasplet, nova unutarnja ustrojstva, možda nove granice...

U međuvremenu SAD je izabrao Obamu, a obamamanija se na određeno vrijeme proširila i ostatkom svijeta, Putinovi vjetrovi osjetili su se na jugoistoku Europe, a na Bliskom istoku temperatura raste...

Hrvatska jesen 2008., počinju pokušaji destabilizacije. Slovenija blokira pregovore, cijela nacija traži topničke dnevnike,  prijeti nova unutarnja destabilizacija i rušenje Vlade i tako do ljeta sljedeće godine. Ivo Sanader iznenada, pod nikad razjašnjenim okolnostima odlazi s čelne pozicije Vlade i HDZ-a. Njegova imenovana nasljednica u  Vladi i stranci Jadranka Kosor trči dalje prema EU, s preprekama, s američkim vjetrom u leđa...

Fokusirana na pristupne pregovore Hrvatska potpuno zapostavlja politiku prema istočnim susjedima ili zaboravlja prepoznati vlastiti nacionalni interes u toj politici. Vlada i Predsjednik kao da već tradicionalno vode dvije različite politike prema regiji.

Posljednji krug pristupnih pregovora. Još nije gotovo. Novi val pokušaja rušenja Vlade i destabilizacije države zapljusnuo je Hrvatsku...

U međuvremenu, u svijetu se događalo arapsko proljeće, i mnoge druge stvari koje često nismo željeli vidjeti ni razumjeti...

 Kukuriku koalicija na čelu sa šefom SDP-a Zoranom Milanovićem se nakon osam godina u oporbi ponovno vraća na vlast. No prvobitna naklonost i simpatije se ubrzano tope. Čak i nakon okončanog pristupnog procesa EU-u i potpisivanja pristupnog sporazuma s EU-om uspijevaju dovesti u pitanje hrvatski ulazak u EU 1. srpnja 2013...

I kada je sve izgledalo neizvjesno i depresivno, dogodila se presuda koja je opet sve učinila mogućim…

Još pokoji pokušaj destabilizacije, a onda nekako tiho i gotovo stidljivo – stigosmo – EU.

 I kao da smo još jednom zaboravili zašto smo zapravo krenuli ?