FOOTBALL CONNEXION

O knjizi FOOTBALL CONNEXION

Kad je riječ o nogometu, pripadam onoj najgoroj, najjadnijoj i najprezrenijoj vrsti: nogomet mi nit smrdi, nit miriše. Nipošto se ne bi moglo reći da ga mrzim, ali još bi veća laž bila kazati da ga obožavam. Mnogi autori u ovoj knjizi usporedili su voljenje nogometa s voljenjem žena - to je već nešto s čime bih se mogao složiti. Da, volim žene, ali, zaboga, ne volim sve žene. Kad bolje razmislim - ne volim većinu žena! (Kao što ni većina žena, uostalom, ne voli većinu muškaraca, ali to je sasvim deseta priča)
Kao i većinu žena, dakle, ne volim ni većinu nogometa. Zato čak i Ligu prvaka, najbolje od najboljeg što se u nogometu između dvaju svjetskih prvenstava može vidjeti, gledam tek od četvrtine finala, kad u igri ostane samo osam najboljih među najboljima. Uvodno malo naćulim uši, prolistam novine, pa onda sjednem pred televizor i diskretno navijam (baš poput pristojne teniske publike na tribinama Wimbledona) za navodno slabijega. Tako sam nekako navijao i za Liverpool protiv Milana u finalu 2005., sve do 3:0 za Talijane, kad sam digao ruke od svega i čvrsto odlučio nastaviti gledanje bez nervoze, jer sad je nažalost sve jasno i svršeno... Možete vi reći što god hoćete, ali sat vremena kasnije ja sam znao da su Liverpuljani napravili ono predivno čudo baš zahvaljujući tome što sam im se ja tako kukavički i dešperatno skinuo s vrata...
Kao školarac često sam išao na maksimirski stadion, otprilike svaku drugu Dinamovu "domaću" utakmicu, ali ponajprije zato što su nam u školi dijelili besplatne karte, a meni se sviđala mogućnost da još poneki sat provedem izvan kuće. A onda, u zadnjih četvrt stoljeća bio sam samo na tri utakmice - dvije pod "moraš" i jednoj pod "ako biste htjeli s nama, gospodine". Na toj trećoj zaključio sam da više nema smisla ići ni na jednu u životu. Bila je to utakmica Hrvatska Brazil, 13. lipnja 2006., na svjetskom prvenstvu u Njemačkoj...