GORSKI KRISTAL

O knjizi GORSKI KRISTAL

U idiličnoj dolini, okruženoj visokim, snijegom zaogrnutim Alpama, leži seoce Gschaid, čiji stanovnici stoljećima žive mirnim, izoliranim životom. Među njima se ističe postolar, „jedini u dolini“, ambiciozan i sujetan – nitko ne izrađuje tako izvrsne cipele, nitko nema tako uspješan i uzoran obrt. Kako bi našao lijepu i čestitu ženu, postolar se otisnuo čak do susjedne doline, u bogato sajamsko mjesto Millsdorf, gdje živi lijepa bojarova kći. Usprkos negodovanju njezina oca, postolar je osvojio ruku mlade djevojke. Mladi bračni par skrasio se u Gschaidu i uskoro dobio dvoje djece, dječaka Konrada i djevojčicu Sannu. Jedne Badnje večeri, pošto su posjetila baku i djeda u Millsdorfu, vraćajući se u Gschaid preko goleme planine, djecu je uhvatila snježna vijavica i zamela im put. Lutajući po bijelom prostranstvu, dospjeli su do ledenjaka, među zastrašujuće ledene gromade i kamene blokove. A onda je pala noć, „naglo, kako to obično biva u visokom gorju“…

Gorski kristal, jedna od Stifterovih najpoznatijih priča, iza mirnog, uravnoteženog narativnog tona i stilskih elemenata bajke skriva, poput ledenjaka, duboke pukotine u našoj predodžbi o svijetu i prirodi - tenzija koja čini srž Stifterova pripovjedačkog umijeća i kojoj su se divili Friedrich Nietzsche, Franz Kafka, Thomas Mann, W. H. Auden i mnogi drugi. Napetost raste sa svakom rečenicom, dok djeca tumaraju po snježnom beskraju, posve izgubivši osjećaj za prostor i vrijeme, osjetila svedenih na minimum, zarobljena u bijelom ništavilu i sablasnoj tišini, između dviju susjednih alpskih dolina, čiji žitelji uz svu idiličnu sigurnost i postojanost žive otuđeni jedni od drugih i zamrznuti u vremenu.

Adalbert Stifter rođen je 1805. godine u Oberplanu, u nekadašnjem Austrijskom Carstvu. Pohađao je benediktinsku gimnaziju i kao izvrstan učenik 1826. upisao studij prava u Beču. Prvim pripovijetkama, sakupljenima u zbirci Studien (1844; Studije), stekao je status omiljenog pisca bečkih građanskih krugova. Druga zbirka Bunte Steine (1853; Šareno kamenje), u kojoj se nalazi i Gorski kristal, smatra se majstorskim primjerom kratke prozne forme.