GRGUR IZ NINA - moderna priča ispričana na staromodan način i obrnuto

O knjizi GRGUR IZ NINA - moderna priča ispričana na staromodan način i obrnuto

Tajna povijest biskupa iz Nina

Prateći dogadaje od 925. svjedoci smo početaka. Sve što se zbivalo do tada jesu pretpostavke za izgradivanje te kulture i za stasanje naroda u njoj ... Godine 925. stojimo stoga u jednom vrlo bitnom smislu na početku kulturnoga razvoja iz kojega je proizašao hrvatski narod kakav je danas. A pisma pape Ivana X. omogućuju nam da to ishodište dokumentarno odredimo. Znameniti hrvatski lingvist, povjesničar i kulturolog Radoslav Katičić upravo je tu godinu, a na temelju očuvanih pisama i spisa, označio kao osnovnu koordinatu početaka hrvatske kulture.

Ta je godina potaknula i Joška Marušića da krene nepoznatim mostovima prebačenima preko višestoljetnoga ponora kako bi ispripovijedao priču iz davne prošlosti. U duhu srednjovjekovnih pelivana, žonglera, kazivača junačkih pjesama, odabrao je temu dostojnu da prodre u pjesništvo. Njegov je junak Grgur iz Nina zbog kojega se, na neki način i vodila žustra prepiska 925. godine izmedu pape Ivana X. i splitskoga nadbiskupa Ivana te Pape s Tomislavom, kraljem Hrvata, i Mihovilom, knezom Humljana. Ninski je biskup u kolektivnoj svijesti ostao upamćen kao borac za slavenski jezik, nacionalni junak koji se bori za hrvatski identitet na istočnoj jadranskoj obali.

Joško Marušić je nadahnut veličinom ninskoga biskupa Grgura zaronio u srednjovjekovlje i pronašao tajanstvenu nit kojom je istkao neobičnu tapiseriju ispunjenu vjerom, mržnjom, zavišću, pučkim veseljem, žudnjom, siromaštvom, idealima, sumnjama, izdajom, ljubavlju. Premda je crkveni sabor u splitskoj stolnoj crkvi u nazočnosti kralja Tomislava središnji dogadaj ove priče, on nije jedini razlog zbog kojega se autor upustio u slikanje vremena u kojem su junaci govorili u stihovima. Uokviren u razmišljanja o sudbini, duhovnosti, početcima i smislu čovjekova zemaljskoga lutanja, spjev se zaokružuje u precizno iscrtanu sliku na kojoj u sjeni povijesnih ličnosti prepoznajemo mnoštvo osoba koje su zbiljske i danas. Što je istinito na toj slici, što se zaista dogodilo, postaje nevažno. Važno je, kao i uvijek, kako se što ispripovijeda. Srednjovjekovne pjesme i nisu bile namijenjene čitanju, sastavljane su da budu deklamirane, od dvorca do kolibe, od trga do krčme. Upravo tako Marušićeva bogata slika sugestivnošću nalik dalmatinskoj klapskoj pjesmi zavodljivo stvara junake i obične ljude koji se penju na njegovu grubo istesanu srednjovjekovnu pozomicu. Snažno, jednostavnošću poteza dlijeta u drvorezu, ispisani su stihovi o vjeri, o nedostižnim idealima no i o svakodnevici koja zapravo otkriva ljudsku prirodu, nimalo različitu od današnje. Kako su u davnini ljudi sa sjevera s čežnjom slušali o ljepoti mediteranskih maslinika, tako i mi danas, žedni uspomena iz prošlosti utamničeni u dvorcima iluzija i uvijek u žurbama, poput kakvoga srednjovjekovnoga slušača u sveopćem se zadovoljstvu prepuštamo pripovijedanju o raskošnoj jematvi prepunoj muke, truda, ali i smijeha, senzualnosti. Dramatično, erotično, pučki razuzdano, autor nam podastire priče iz prošlosti, one važne povijesne ali i one možda puno važnije koje nas čvrsto vežu uz tlo, podneblje, baštinu.

Današnja je znanost dokazala da nije bilo govora o tome kako se Grgur zauzimao za slavensko bogoslužje. Zna se samo to da je protiv splitskoga nadbiskupa Ivana za sebe tražio primat nad dalmatinskom crkvom. No, mi se ovdje ne bavimo politikom, zar ne?

Lada Džidić

Bilješka o autoru

Joško Marušić rodio se 1952. u Splitu. U rodnome je gradu završio gimnaziju. Na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1975. godine. Intenzivno se bavi stripom, karikaturom, ilustracijom, literatu rom. Radi i produkcije te suraduje na televiziji, piše scenarije i režira brojne emisije u dokumentarnom programu, ali naviše ga zanimaju animirani filmovi. Od 1992. do 1998. godine bio je umjetnički direktor Svjetskog festivala animacije u Zagrebu.

Jedan od najpoznatijih autora Zagrebačke škole animacije. U najstrožim retrospektivama i antologijama zagrebačke animacije uvijek je neki njegov film. Za svoje filmove dobio je brojne i najznačajnije nagrade na svjetskim festivalima animacije. Utemeljitelj je i prvi predstojnik Odsjeka za animirani film i nove medije na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, gdje predaje tri kolegija.

Ilustrirao je oko tridesetak slikovnica za djecu za što je isto tako dobio mnoge nagrade. Napisao je knjigu o jednoj navadi Pedeset valjanih razloga da djeca grizu nokte (2000). Autor je opsežnog literarno-povijesnog djelo Istinita priča o Hrvatima (2002) koje je i ilustrirao, a objavljeno je i istoimeno englesko izdanje. Sa suradnicima potpisuje knjigu Alkemija animiranoga filma (2004), o teoriji, estetici, tehnologiji i povijesti animacije.

O knjizi su rekli:

Joško nam Marušić nudi (...) antologijske retke ... dojam je da je Marušiću zaista svejedno - i u tome velikim dijelom leži moje divljenje - hoće li ljudi shvatiti što je mislio. Jer, ova knjiga nije pisana iz pameti već iz osjećaja.
[R]ed i logika su sjajni alati komunikacije, no možda i brana prave inspiracije. Kad ta brana popusti (...), onda dobijamo projekte koji nisu uredni, ali koji ne žele ostati u namijenjenoj ladici ni polici zaborava; oni se žele popet na planinu i vrištati prije no što ih grad, svijet, zaborav proguta.
Darko Macan, Blogov kolac