HRVAT IZVAN DOMOVINE - Sjećanja političkog emigranta

O knjizi HRVAT IZVAN DOMOVINE - Sjećanja političkog emigranta

Novinar Gojko Borić (r. 1932. u Podgori nedaleko od Makarske) jedno je od najpoznatijih imena u hrvatskoj emigrantskoj inteligenciji nakon Drugog svjetskog rata. Kao mladić je bio prisiljen pobjeći iz Jugoslavije. Nakon kratkog boravka u Austriji i Španjolskoj, gdje se i školovao, utočište je našo u Njemačkoj. Cijeli je radni vijek, 35 godina, kao novinar proveo na radijskoj postaji Deutsche Welle. Od osamostaljenja Hrvatske čest je gost u hrvatskim listovima i časopisima. Posebno je bio zapažen njegov veliki feljton "Iza kulisa emigrantske politike", objavljen 2005. u Vjesniku.

KRATKI OPIS
U memoarskoj knjizi Hrvat izvan domovine Borić sabire uspomene na mladost i predemigrantske dane u Hrvatskoj i Jugoslaviji, na bijeg, teške dane snalaženja u novim okolnostima i na svoj život i borbu u emigraciji.
Već za vrijeme školovanja u Zagrebu i Splitu došao je u sukob s čuvarima režima. U Splitu je pred nekim kolegama u tehničkoj školi neoprezno izjavio da "socijalizam nije moguće izgraditi jer je protivan ljudskoj naravi", zbog čega se našao na udaru skojevaca i policijskih agenata i jedva izbjegao defenestraciju, tada čestu sankciju za "klerofašiste".
U emigraciji je Borić živio od stalnog zaposlenja na državnom radiju, ali je i intenzivno sudjelovao u akcijama hrvatske političke emigracije, pa njegovi memoari imaju draž svjedočenja iz prve ruke. Pripadao je tzv. umjerenom krilu i nerijetko je dolazio u sukob s radikalima. Bio je osnivač i/li suradnik mnogih emigrantskih publikacija, među kojima su npr. Hrvatska revija, Nova Hrvatska, Studio croatica i Kroatische Berichte. Surađivao je s pjesnikom i urednikom Hrvatske revije Vinkom Nikolićem, političarima Brankom Jelićem, Jurjem Krnjevićem i drugima, a dobro je poznavao, uz ostale, i kontroverznog Antu Ciligu i proljećarskog emigranta tragične sudbine Brunu Bušića. Sam je politički pripadao skupini koju su činili emigranti Jakša Kušan (urednik Nove Hrvatske), Branko Salaj, Tihomil Rađa, Vlado Pavlinić, a povezao se i s Franjom Tuđmanom, s kojim se tajno dopisivao, pomažući mu da objavi svoje knjige u Njemačkoj.
O svemu tome, uvijek s posebnim osjećajem za ono što je ostajalo u pozadini poznatih političkih događaja i akcija u hrvatskoj emigraciji, piše Borić u ovim memoarima. On je upućeni svjedok dobre memorije, pa su neka njegova sjećanja/zapažanja otkriće ne samo za široku publiku, nego i za historiografske stručnjake.

Ono što je u knjizi najvrjednije, jest vjerodostojnost Borićeva kazivanja i njegova neisključivost.
Stijepo Mijović Kočan, Školske novine

Borić je u Splitu sudjelovao u pokretanju književnog časopisa. U času kad je časopis bio u tiskari došao je u Split Živko Jeličić s partijskom punomoći da organizira književne prilike u Splitu. Našao je u tiskari časopis koji se tiskao. Gojko i njegovi prijatelji, sve mladi pjesnici, nisu imali direktive. Jeličić ih je razjurio. Neki su morali u tamnicu, a Gojko Borić pobjegao je u „neprijateljsku emigraciju“.
Ivan Pederin, Hrvatsko slovo