Prikaži više Prikaži manje

17952

HRVATSKA POVIJESNA FITONIMIJA

180,00 kn | 23,89
162,00 kn | 21,50
Najniža cijena u zadnjih 30 dana: 162,00 kn | 21,50 
dostupno
ISBN ISBN: 9789536637225
Uvez Uvez: meki
Godina izdanja Godina izdanja: 2003

O knjizi HRVATSKA POVIJESNA FITONIMIJA

Prvi put u hrvatskoj jezičnoj kroatistici sustavno se predstavlja stanje i postanje hrvatske povijesne fitonimije. Pod fitonimijom (grč. fytón — biljka, raslina + ónoma — ime) najčešće podrazumijevamo znanost o nazivima biljaka, a zaogrnemo li biljno nazivlje povijesnim kontekstom, počevši od 15. do kraja 18. stoljeća, dakako u hrvatskim okvirima, dolazimo do pojma hrvatske povijesne fitonimije, sadržana u naslovu knjige. U radu se daje sustavni pregled stanja i postanja hrvatske povijesne fitonimije do kraja 18. stoljeća.

Kao polazište se uzima bogato zastupljena fitonimijska građa u rukopisnome rječniku Lexicon Latino-Illyricum Pavla Rittera Vitezovića s početka 18. stoljeća. Ta je građa toliko reprezentativna da se na njoj mogla razraditi botanička podjela vrsta, koja, kao što ćemo vidjeti, ne počiva na strogo botaničkim kriterijima nego na slobodnijem kriteriju – kako običan čovjek prema izgledu i korisnosti dijeli biljke općenito. Polazi se od latinskih i hrvatskih potvrda u Vitezovićevu rječniku koje se sustavno uspoređuju s potvrdama koje se nalaze u našim starijim leksikografskim djelima.

Botanički korpus naših starijih leksikografa proteže se od najranijeg sustavno bilježenog botaničkog kodeksa Liber de simplicibus, talijanskoga botaničara Nicole Roccabonelle, u kojem se donose i hrvatske potvrde (oko 1450.), preko autora naših starijih dvojezičnih i višejezičnih leksikografskih djela sve do kraja 18. stoljeća, što za latinsku fitonimiju ujedno predstavlja i predlineovsko razdoblje. Uvršteni su, dakle, rječnici Fausta Vrančića (petojezični), Bartola Kašića (dvojezični), Jakova Mikalje (trojezični), Ivana Tanzlinghera Zanottija (trojezični i dvojezični, u rukopisu), Ardelija Della Belle (trojezični), koji pokrivaju priobalni dio hrvatskoga teritorija, odnosno područje štokavskoga i čakavskoga narječja, zatim kajkavski rječnici – Jurja Habdelića (dvojezični), Ivana Belostenca (dvojezični), Andrije Jambrešića (četverojezični) i Adama Patačića (trojezični, u rukopisu), dubrovački rukopisni rječnik Đure Matijaševića (dvojezični) te trojezični rukopisni rječnici Josipa Jurina, ikavske štokavštine. Iznimku predstavlja dvojezični rječnik iz 1901. Dragutina A. Parčića koji je u analizu uvršten zbog fitonimijskih potvrda koje donosi s Krka i šire. One mogu svjedočiti o vjerodostojnosti i kontinuitetu Vitezovićevih potvrda.

Središnji dio knjige predstavlja obradbu samoga fitonimijskoga korpusa koji je podijeljen po određenim, ne strogo botaničkim, kriterijima, kao opći izgled biljke, mjesto rasta i uporabna vrijednost, što je rezultiralo s osam referencijalnih skupina:
(1) drveće i grmlje,
(2) drveće jestivih plodova,
(3) samoniklo ljekovito bilje,
(4) korovno bilje,
(5) začinsko i jestivo bilje,
(6) cvjetovi,
(7) ratarske kulture i
(8) gljive.
Ti se kriteriji, dakako, kod nekih vrsta međusobno prepleću. Prvotni je cilj utvrditi na koju se konkretno biljku odnose te fitonimijske potvrde. Kojim se postupkom moglo doći do željenoga cilja? Ponajprije, analizom predlineovskih latinskih naziva koji se nalaze u većini naših rječnika (osim triju rječnika s talijanskom stranom) i uspoređivanjem s potvrdama iz klasičnih pisaca i srednjovjekovnih nomenklatura koje su često bile i izvor našim leksikografima. Klasični su pisci (Plinije, Teofrast, Dioskurid, Kolumela), kao i srednjovjekovne nomenklature, temeljito obrađeni i za njih je utvrđena identifikacija prema lineovskoj sistematici (djela Andréa, Stirlinga, Carnoya, Strömberga i Marzella). To nam je bio orijentir koji nam je pomagao pri donošenju zaključaka oko identifikacije hrvatskih naziva, tj. određivanja sustavnog naziva.


Svakodnevno promatranje i druženje s prirodom dovelo je čovjeka do spoznaje da u velikoj raznolikosti biljnog svijeta postoje međusobno slične biljke. Takve su biljke nazvane zajedničkim imenom. Botaničkim rječnikom rekli bismo da su to generički nazivi, kao hrast, kopriva, žito itd. Pod svakim od tih naziva podrazumijeva se određena, međusobno više ili manje slična, grupa raslinja.

Sistematika ima svoj korijen u narodnom opažanju. Svaki narod ima svoje nazive za pojedine vrste. Kako se stoljećima gomilalo poznavanje sve većeg i većeg broja biljaka, snalaženje u mnoštvu različitih vrsta i njihovih naziva postajalo je sve teže. U kasnom srednjem vijeku mnoge biljke postaju predmetom svjetske trgovine (mirodije, ljekovite biljke itd.) i iz pragmatičnih razloga javlja se potreba za sustavnijim pregledom biljaka i njihovim međunarodnim nazivima. Od 16. stoljeća bilježe se neki pokušaji klasifikacije biljaka , no zbrka i višeznačnost nisu prevladani.

Autor/i
ISBN
9789536637225
Uvez
meki
Godina izdanja
2003
Broj stranica
548
Format
21,5 x 15 cm