HRVATSKA POVIJEST U RANOME NOVOM VIJEKU (1) - Hrvatska i Slavonija u ranome novom vijeku

O knjizi HRVATSKA POVIJEST U RANOME NOVOM VIJEKU (1) - Hrvatska i Slavonija u ranome novom vijeku

Hrvatska povijest u drugoj polovici 15. st., na izmaku srednjovjekovlja, obilježena je rastućom osmanlijskom opasnošću i pluralizmom vlasti na hrvatskome povijesnom području. Ne samo što je Venecija osvojila najveći dio obale i otoka od Istre do Korčule (posljednji je pod vlast duždeva 1480. potpao Krk) nego su i hrvatske zemlje pod ugarsko - hrvatskim kraljevima bile podijeljene na Kraljevstvo Dalmacije i Hrvatske i regnum Slavoniju, a na krajnjem jugu Dubrovačka Republika nastavila je graditi samostalnost, kolebajući se između vladara u Budimu i Carigradu. Središnji dijelovi Istre bili su u rukama Habsburgovaca, kao i grad Rijeka, a istočni dio savsko - dravskoga međurječja bio je izravno podređen ugarskoj kruni. Dva sabora i dva bana (hrvatski i slavonski) morali su, među ostalim, posvećivati sve veću pozornost obrani od Osmanlija.
U pokušaju da spriječi daljnje osmanlijske prodore, vladar je uspostavio niz vojnih zapovjedništava (Senjska kapetanija, Jajačka i Srebrenička banovina) u pograničnim područjima, čime su postavljeni temelji buduće Vojne krajine. Obrambeni sustav, unatoč svim slabostima, u konačnici će zaustaviti širenje Osmanskoga Carstva na zapad, ali će dovesti i do daljnjeg komadanja hrvatskoga prostora.
Slavoniju je nakon dugotrajnoga razdoblja urbanizacije zahvatila kriza gradskoga života, koja se očitovala u gospodarskome i demografskom slabljenju, te gubitku osobnih sloboda mnogih građana. Politički potresi prethodnog razdoblja (prestanak anžuvinske vlasti, izumrće grofova Celjskih) naveli su većinu talijanskih i njemačkih trgovaca da napuste zemlju, a ubrzo nakon 1450. protjerani su i Židovi, što je sve znatno oslabilo gospodarsku aktivnost....