IZ MRAKA SE BJEŽI RAVNO U KAKTUS

O knjizi IZ MRAKA SE BJEŽI RAVNO U KAKTUS

Iz mraka se bježi ravno u kaktus, reći će lirska protagonistica nastupne pjesničke zbirke Mateje Tutiš. Poznajemo, ili slutimo, brojna značenja koja možemo upisati u mrak, no – kako je to biti unutar kaktusa? Baš tu, u tom tankom, a uglavnom bodljikavom međuprostoru završava iskustveni, a počinje poetski govor strukturno snažno izražene lirske protagonistice. Poezija je to koja se realizira kroz opreke, od razine motiva, prostora lirskog zbivanja ili sjećanja, pa do same forme, a da nam uglavnom nije i ne mora biti jasno što je bilo prije: motiv ili forma? Njihova međusobna uvjetovanost dovedena je do točke kada opreke: interijer – eksterijer, grad – selo, svjetlost – tama, prošlost – sadašnjost, pa i sama realizacija kroz stihove i prozu, postaju identitetsko tkivo lirske junakinje, te se prepuštamo njezinom pouzdanju u oko, u vid, u gledanje. U organske leće, ali i one koje pospješuju i olakšavaju gledanje (sunčane naočale, špijunka na vratima). Estetskom dojmu ne odmažu ni različite igre zrcaljenja (u izlogu, ogledalu, staklu veš-mašine, pegli, žlici itd.). Naprotiv, čini se da je lom svjetlosti temelj ove poezije, samo izvorište; bio to lom u oku, zrcalu ili optičkoj prizmi. Nakon loma nastaje slika. Lirska junakinja zna da prostor između istovremeno spaja i razdvaja (prozor, vrata, balkon), stoga su joj naslovi pjesama ponekad veznici, sugerirajući da su i tijela pjesama, tako imenovana, negdje između, da odvajaju i spajaju, komuniciraju i šifriraju, kako to poezija i radi.

Zbirka je strukturirana od dva, a možda i tri ciklusa, ali razdijeljena tek pjesnikinji dragim šavom, tankim rubom, preko kojeg prijeđemo okretanjem stranice i iz svijeta lirske pjesme i proznoga fragmenta uđemo ili izađemo u svijet prozne pjesme i lirskoga fragmenta, a da na to i jesmo i nismo spremni. Što je prošlost, što prezentu bliska sadašnjost? Što je veliko, a što malo? Što je izvana, a što iznutra? Dižemo roletnu, »šarafimo oči«, a »neboderi kao frižideri«, pjesme kao proza, fragmenti kao cjelina. Riječ je svakako o iskustvenoj poeziji koja uspješno izbjegava zamke danas popularnih stvarnosnih poetika i prečaca, društveno angažiranih parola i kvazidnevničkog zapisa, a njeguje refleksivnost kao rijetku i dragu biljku iz majčinog vrta. Refleksivnost i refleksiju. Uvjet je dakle svjetlost, ali i mrak, i svi ti predmeti i pojave, a tu su negdje i kaktusi i orke, na svoj način istinska čuda živoga svijeta, ali rijetki prolaznici i stanari suvremene hrvatske poezije.Knjigu je uredio Davor Ivankovac.