Prikaži više Prikaži manje

69903

IZABRANE PJESME

12,61
11,35
Najniža cijena u zadnjih 30 dana: 10,09 
dostupno
ISBN ISBN: 978-953-56050-1-0
Uvez Uvez: meki
Godina izdanja Godina izdanja: 2011

O knjizi IZABRANE PJESME

AL BERTOVO DOKIDANJE STRAHA PISANJEM Krajem sedamdesetih godina zadesila je portugalsko suvremeno pjesništvo jedna vrlo originalna pjesnička pojava – Al Berto, pravim imenom Alberto Raposo Pidwell Tavares. Rođen je u Coimbri 1948. i umro prerano od bolesti u Lisabonu 1997. Pohađao je Školu za primijenjenu umjetnost António Arroio, a zatim studirao likovne umjetnosti i u Bruxellesu. Objavio je desetke zbirki poezije, koje je sabrao u knjizi pod naslovom: Strah. Godine 1991. dobio je nagradu portugalskog Pen Kluba za poeziju.

Na portugalskoj se književnoj sceni prvi put pojavljuje s lirskom prozom U potrazi za vjetrom u kolovoškom vrtu (À Procura do Vento num Jardim d’Agosto, 1977) neposredno nakon Revolucije karanfila, 1974, koja je označila prekid višedesetljetne zatvorenosti, konzervatizma i represije Salazarove diktature. Ta nagla bačenost u slobodu imala je za Portugal dakako pozitivne posljedice, izvjesnu euforiju, slobodu izražavanja na svim područjima, posebice u umjetnosti, međutim, ubrzo se pokazalo da zemlja koja je godinama učmalo tavorila na rubu jednog oceana ne zna kako se živi u slobodi. Gubitak orijentacije na moralnom, pa i političkom planu, doveo je zemlju gotovo u stanje bezvlađa, političkih razmirica, pada moralnih vrijednosti. Procvjetala je prostitucija, kriminal, droga.

Književnost također više ne odražava spokoj tradicionalnih vrijednosti i folklorizma. Javljaju se nova književna djela puna nasilja, seksualnosti, droge i kaosa. Dovoljno je sjetiti se samo Joséa Amara Dionísia, jednog od najvećih portugalskih marginalnih pisaca, koji opisuje tadašnju portugalsku stvaranost kao „medvjeda preokrenute gubice koji se šapama hvata za šupljinu“. Ili Fernanda Cabrala Martinsa u čijim prozama možemo iščitati nijeme začudne slike postrevolucionarnog kaosa u Portugalu, „na tom jedinom mjestu na svijetu s kojeg se vidi zaobljeno lice Zemlje“. Kao i mnogih drugih pisaca, uostalom, koji se osvrću na taj turbulentni period što je potrajao čak i desetak godina nakon revolucije.

Uz razne utjecaje koji su iz vanjskog svijeta nahrupili u Portugal, to je razdoblje obilježeno i idejama bitničke generacije šezdesetih, kao i onim tadašnjim slobodnjačkim klišejom: „sex, drugs and rock’n'roll“, koji je još samo dodatno raspirio luzitansko postrevolucionarno ludilo. U poeziji ne postoje homogeni pokreti, ali mogu se izdvojiti dvije tendencije. S jedne strane izvjesni novi realizam u poeziji, odnosno narativnost (ako se to može pripisati poetskom izrazu), vrlo očita, recimo, u djelu João Miguela Fernandesa Jorgea, čije su pjesme zapravo pričice o svakodnevnim banalnim i besmislenim stvarima, a s druge strane jedan gotovo neo-romantizam, povratak lirike i subjektivnih, velikih tema ljubavi, smrti, prolaznosti vremena.

Sve te tendencije kulturnog miljea, kao i „narativnost“ i liričnost u portugalskoj poeziji toga perioda, prisutni su i u Al Bertovu djelu. Pjesme iz njegove prve faze često se ukalupljuju u „underground“ književnost, pa i u „queer“ književnost, zbog očitih utjecaja Geneta i Burroughsa. No kod Al Berta su prisutni i mnogi drugi utjecaji – on je pravo vrelo intertekstualnosti. Osim  utjecaja portugalskih pjesnika Camõesa, Cesária Verde, Pessoe (odnosno Álvara de Camposa), te stranih pjesnika kao što su Baudelaire, Rimbaud, itd, u njegovoj je poeziji jak i utjecaj glazbe, posebice lirizam Velvet Undergrounda, nihilizam grupe Joy Division, apokaliptičnost The Doorsa, te utjecaji pjevača kao što su Nick Cave, Bob Dylan, David Bowie. Naravno, tu je i neizbježan utjecaj fotografije i slikarstva, čak je cijela jedna zbirka, Tajni život slika, posvećena poznatim slikarima i njihovim djelima. A i inače, njegove su pjesme dobrim dijelom puko nizanje slika u onom tipičnom albertovskom frenetičnom ritmu zbog čega djeluju kao kakav film isprekidanih sekvenci. Osim isprepletanja raznih medija, kod Al Berta primjećujemo i miješanje mnogih književnih tendencija: underground književnost, neoromantizam, svojevrsni neoegzistencijalizam, postnadrealizam, sve to u jednom loncu, onom postmodernističkom, dakako. S pridruženim deziluzijama, odnosno strahom pred njima: „strah me je otvoriti oči i vidjeti da ruže nisu ondje gdje sam ih sanjao“.

Već u njegovoj ranoj fazi stvaralaštva, koje je obilježeno vrtoglavim jurnjavama po europskim urbanih sredinama, noćnim ambijentima, seksualnim i toksičnim prekoračenjima, prisutna je i postupna fragmentacija lirskoga ja. Poput Pessoe, Al Berto navlači maske i gubi/traži svoj identitet: „prerušavam se u tisuće maski i nisam nitko“. Ali za razliku od Pessoe, kod Al Berta je uvijek prisutno i drugo tijelo, izravno obraćanje u drugom licu. To drugo tijelo izvor je žudnje, ali i straha. Strah je osnovni motiv Al Bertove poezije i glavni pokretač lirskog subjekta. Strah od gubitka svog identiteta, strah od gubitka drugog tijela, strah od vremena koje prolazi. Strah je taj koji ga tjera u bijeg.

Kasnije faze Al Bertove poezije sve više poprimaju ispovjedne tonove. Pjesme u prozi na početku njegova stvaralaštva ustupaju mjesto lirskim, melankoličnim pjesmama, poetici samoće i boli. Napuštaju se velika europska urbana središta, lirski subjekt sada sjedi u malom, provincijalnom Lisabonu. More je ponovo prisutno, kao sveprisutna voda, „vodena zemlja“ u kojoj se pjesnik našao zabunom. U portugalskoj su književnosti inače pojmovi vezani za pomorski život konstanta, a voda je sveprisutni element, ona se udiše kao zrak, a likovi i na kopnu plove, plutaju, ukrcavaju se i iskrcavaju. Sve je to, naravno, metafora golemog oceana na čijem rubu Portugal oscilira.

Zadnja Al Bertova zbirka, Gorući vrt (Horto de Incêndio), objavljena iste godine kad je pjesnik umro, zapravo je pjesnička oporuka i ispovijed pred bliskom smrću. Bolest i smrt česte su Al Bertove teme, kao i starenje, odnosno strah od starenja, narcisoidna opsjednutost zrcalima i vremenom. Razračunavajući se s tim vječnim temama, Al Berto postavlja mnoga pitanja, ali na njih ne odgovara. Međutim, ipak pronalazi jedan izlaz – pisanje:

„pa ipak ja znam uspijem li napisati

jedan stih svake noći makar jedan stih

bit će dovoljan da odloži bijeli beskraj smrti“

(Tanja Tarbuk)

Autor/i
Preveo(la)
Tanja Tarbuk
Nakladnik/ci
ISBN
978-953-56050-1-0
Uvez
meki
Godina izdanja
2011
Broj stranica
113
Format
20 x 15 cm