- Lista želja
- Prijava
- 0
Košarica Vaša košarica je prazna
- Naslovnica
- književnost
- poezija
- JASTUČIĆ ZA IGLE
- alternativna područja
- arhitektura
- audio izdanja
- časopisi
- društvene znanosti
- ekonomija
- enciklopedije / leksikoni / priručnici
- erotika / seks
- hobistika
- humor
- knjige za djecu
- književnost
- lektira
- multimedijalna izdanja
- ostala izdanja
- poklon galerija
- politika
- pomorstvo
- popularna znanost
- povijest
- prirodne znanosti
- publicistika
- religija / mitologija
- rječnici / gramatike / strani jezici
- strane knjige
- stripovi
- tehnika / inženjerstvo / građevina
- turizam
- udžbenici
- udžbenici strukovnih škola i fakulteta
- umjetnost
JASTUČIĆ ZA IGLE
O knjizi JASTUČIĆ ZA IGLE
Zbirka poezije Jastučić za igle predstavlja Sandru Obradović kao pjesnikinju neobično široka zahvata i lakoće. Lakoća u prvom redu izbija iz njezinih fonetskih ritmika, iz igranja mucanjem i greškom i uključivanjem prezrenih i ispraznih fraza u tkivo, a to su već snažni signali slobode. Provirit će iz ovih pjesama i kulturni talozi, zavrtjet će se stihovima, a neće izostati ni jasan stav (Nabijači grižnje savjesti), ukratko, sve ono što dobru poeziju čini dobrom rešetat će vas s ovih stranica.
Kruno Lokotar
Prva pjesnička zbirka Sandre Obradović Jastučić za igle dugo se kuhala i u ciklusima kušala u književnoj periodici, a sada nam je konačno i u potpunosti, na trenutke i raskošno, poslužena. Uokvirujuća tekstualna strategija zajednička najvećem dijelu uvrštenih pjesama temelji se na asocijativnom ili zavodljivošću neke fonetske podudarnosti motiviranom spinu, nelinearnoj montažnoj fragmentarnosti, dosjetci, ludičkim intervencijama i ironiji kao temeljnoj figuri kojom se lirski protagonist, prisvajajući si time “poetsko pravo” govora o nekim inače inkriminiranim, tradicijom izlizanim temama i motivima, relacionira prema izvantekstualnom svijetu, ukoliko takav uopće postoji.
Tekst je premrežen obiljem referenci na visoku i pop-kulturu (prije svega glazbu i film), ali i na svakodnevni, žargonom, fraziranjem i nedorečenošću obilježen govor, pa i njegova tradicionalno zgusnuta mjesta, što čini pojedine pjesme pravim malim centonima prazne postmoderne citatnosti; približava ih pastišu. Na jednom mjestu protagonistica će poentirati jakom citatnom aluzijom, ovaj put usmjerenom na središnji tekst one famozne zapadne kulture i reći Najljepša naša riječ je pahuljica. / Tako me zovi / I ne imaj ljepših imena od mene; i to neka ostane kao zalog i moto jezičnoj igri u koju upravo ulazite.
Marko Pogačar