JAVNE SAMOĆE

O knjizi JAVNE SAMOĆE

U domu Konstantina Stanislavskog, uostalom kao i u mnogim kućama toga doba, bilo je uobičajeno održavati teatarske predstave. Njegovo sjećanje o prvoj kazališnoj izvedbi u kojoj je sudjelovao potječe iz ranog djetinjstva. Među šiblje bila je postavljena mala svijeća glumeći vatru. Upozoriše ga neka se samo pretvara da u nju stavlja granu. Ali mali Stanislavski je pomislio, pa zašto bih ja glumio da stavljam drvo u vatru, možda bih upravo to trebao učiniti zato što mi je zabranjeno? Svijeća se prevrnula, plamen je dohvatio zastor, a njega su uz prijekore iznijeli s pozornice. Osjećao se prije kao loš glumac nego kao neposlušno dijete. U knjizi Stanislavski Directs prisjeća se njegov učenik Gorčakov kako mu je veliki učitelj odgovorio na pitanje: Što je to redatelj? Odveo ga je do Isadore Duncan, s kojom se želio oprostiti prije njezina odlaska u Francusku, i upitao ga kako ga se dojmio taj susret. Učenikovu izjavu kako je bio jedino svjestan da se nalazi u društvu dvoje slavnih ljudi, Stanislavski je pohvalio i istaknuo da je dobro zapazio što su to oni igrali.....